Rastom rimske države i širenjem njezine moći došlo je do prvih sukoba Rimljana s Japodima, naime, japodski etnički prostor (Lika, Ogulinsko-plašćanska dolina, Pounje, Gorski Kotar, Primorje do Rijeke i Jablanca) bio je od ključnog značaja za sve kopnene puteve prema Panonskoj dolini, južnom Jadranu i unutrašnjosti Balkana. Ratoborni i neovisni Japodi uvelike su otežavali širenje rimskog političkog i gospodarskog utjecaja, a svojim su čestim vojnim upadima ugrožavali i rimske posjede u cisalpijskoj Galiji (sjeverna Italija).

Prvi zapisi koji spominju Ilirsko pleme Japoda datiraju iz 171. prije Krista. Autor im je Tit Livije koji piše da je te godine, novoosnovana Akvileja uputila izaslanike Senatu s molbom da utvrdi koloniju koja se osjećala ugroženom od neprijateljskih Histra i Ilira. Analizom njegovih zapisa vidljivo je da misli upravo na ilirsko pleme – Japode.

No zapisi iz 129. godine prije Krista autora Livija, Apijana i Plinija, govore o prvim velikim sukobima između Japoda i rimske vojske pod zapovjedništvom Konzula Gaja Semproniusa Tuditanusa. Rimska vojska je u prva osvajanja japodskih područja krenula iz smjera riječkog zaljeva preko Kapele, Gackog i Ličkog polja. Rimljani tada prodiru i u Dalmaciju do rijeke Krke i pokoravaju ne samo Japode već i Liburne. Rimski Senat je Gaju Semproniju dopustio priznati samo trijumfalni poraz Japoda i to iz činjenice da su upravo borbe s japodskim plemenima bile najduže i najteže, dok je s Histrima, Karnima i Tauriskima nekako izlazio na kraj. No Gajeve pobjede nisu i pokorile japodska plemena, ona su se vrlo brzo nakon njegovih pohoda ponovno pobunila protiv Rima.

Deset godina nakon pohoda Gaja Semproniusa Tuditaniusa, 119. godine prije Krista, antički izvori bilježe još jedan veliki rimski prodor kroz japodske zemlje. Apijan spominje udruženi pohod konzula Lucija Kote i legata Metela, no niti taj pohod nije uspio pokoriti borbene japode i staviti ih pod rimsku vlast.

Tijekom čitavog 2. i prve polovice 1. stoljeća prije Krista japodske su se zajednice odupirale pokušajima Rima da uspostavi trajnu i čvrstu kontrolu nad njihovim područjima. Tek Oktavijanovim pohodom, 35. godine prije Krista, Japodi su konačno pokoreni i uklopili se se Rimsko carstvo kao jedinstveni japodski etnički kompleks u vlastitom provincijalnom sustavu.

Kada su rimljani konačno pokorili i osvojili japodske i liburnijske zemlje i ujedinili te pokrajine u  jednu veliku pod imenom Ilyricum (Ilirik), započinje pisana povijest ovih područja. Glavno uporište i administrativno središe te pokrajine bilo je u Saloni. No nije bilo mira na područjima pod rimskom upravom. Japodi su se konstantno pokušavali osloboditi rimske uprave koja je za njih bila nesnosna. Veliki porezi i stalna vojačenja bili su, do tada potpuno slobodnom japodskom narodu, nepodnošljivi. Stalni sukobi rezultirali su velikim japodskim ustankom 6.-9. godine poslije Krista koji nije uspio, japodska plemena tada su potpuno pokorena i polako nestaje njihova etnička prepoznatljivost.

Nakon vojnih uspjeha Rimljana, slijedila je i reorganizacija uprave. Provincija Ilyricum se dijelila na dvije oblasti, Dalmaciju i Panoniju. Lika, a s njom i lovinački kraj, pripala je pokrajini Dalmaciji. Ovim pokrajinama su Rimljani vladali stoljećima, uveli su svoje uredbe, običaje, zakone,vjeru i službeni, latinski, jezik. Stara su se japodska plemena latinizirala i zaboravila svoje plemenske običaje i porijeklo. Sustavnom gradnjom guste mreže puteva Rimljani su širili romanizaciju.

Najčešće su duž puteva gradili postaje u kojima su bile vojne posade koje su služile za održavanje puteva i pratnju trgovačkih kola za obranu od pljačkaša. No te postaje su također držale u pokornosti lokalno stanovništvo. Glavni trgovački put vodio je iz Salone preko Like u Panoniju, Karantaniju i Norik te dalje do Baltičkog mora. Ishodište tih puteva bio je Burnum (na rijeci Krki) kod Kistanja gdje je bio tabor XI Rimske legije.

Na putu prema sjeveru, preko Like, bile su stacionirane usputne postaje, od kojih je jedna od najvažnijih bila u Lovincu jer su se, upravo ispod brda Cvituša spajale dvije važne rimske ceste, prva iz smjera Burnuma, te druga, iz smjera Rijeke i Senja.

Ovom cestom su se spajali i putevi koji su služili za potrebe japoda, a koji su dolazili iz smjera Ladere (današnji Zadar) i Aenone (današnji Nin) preko Lovinca i dalje prema unutašnjosti. Oni su vodili preko Maslenice i Alana za Lovinac i na njihovim tragovima izgrađena je i stara, danas, turistička, cesta preko Velebita (Alanska cesta).

Na samoj površini tla, pronađeni su ostaci prve rimske ceste u ukupnoj dužini od 70 metara. Ostaci ceste širine su do dva metra, a u sredini je vidljiv kolovoz duboko urezan u žive stijene koje su činile dio ceste. Razmak između kolovoza je 110 cm, a dubina ureza na pojedinim mjestima stijene iznosi i više od 10 cm – što je dokaz da se ova cesta koristila stoljećima. Put se upotrebljavao tako da je zaprega vukla kola sredinom puta i imala je pratnju od po dva reda vojnika sa svake strane. Cesta je bila popločana kamenom i bila širine 4 – 6 metara. Sustavna istraživanja ove rimske ceste, ali i drugih značajnih atičkih lokalliteta na području općine Lovinac, provodi Odsijek za povijest, Filozofskog fakulteta u Zagrebu u suradnji s Muzejem Like iz Gospića.

Prema stručnjacima, to je jedini trag rimske ceste na površini tla na području Like.

Rimska cesta kroz lovinački kraj, više...

Na brdu Cvituša, na ulazu u Lovinac, bila je smještena rimska postaja sa centurijom (postrojba sa 100 vojnika) koja se brinula upravo za ove dvije važne ceste. Ta postaja služila je za odmor i zamjenu zaprege, ali i za kontrolu područja i lokalnih stanovnika. Ostale usputne postaje na tome putu bile su postaje u Medku, Kvartama i dalje u smjeru Bruvna, Udbine i Korenice.