Povijest

Povijest lovinačkog kraja kroz razdoblja

 

Prapovijest

Arheološka i paleontološka istraživanja u nedalekim Cerovačkim špiljama (kod Gračaca, samo 35 km od Lovinca) otkrivaju nalazišta iz paleolita (starije kameno doba, oko 14000 do 12000 g.p.K). Nađene su tisuće kostiju špiljskog medvjeda, divljeg konja, jelena... ali i kosti čovjeka, najvjerojatnije lovca na špiljske medvjede.  U Gornjoj Cerovačkoj špilji pronađena je, u sloju pod debelom sigastom korom, zajedno s kostima pećinskog medvjeda i jedna fosilna čovječja kost.

To je cijela i dobro sačuvana desna tibija, koja pripada vrsti Homo sapiens fossilis, a otkrivena je u sigurno utvrđenim slojevima pleistocena ili ledenog doba. Ova kost uklopljena je u sediment istovremeno kada i kosti špiljskih medvjeda. Prema tome, ona bi najvjerojatnije pripadala lovcu na špiljske medvjede iz vremena gornjeg pleistocena. Prema dosadašnjim istraživanjima Cerovačke špilje bile su samo prolazne lovačke postaje, a ne stalna boravišta gornjopleistocenskog čovjeka. Vjerojatno je paleolitski lovac ostao u špilji, a njegove su kosti bile postmortalno razbacane i izmiješane sa medvjeđim kostima. To je, ujedno, prvi nalaz gornjopaleolitskog čovjeka u Dinarskom kršu...to je i razdoblje završetka prvog ledenog doba.

Postupnom promjenom klime, tijekom nekoliko tisuća godina, došlo je do prvih značajnih promjena u ljudskoj populaciji na lovinačkim prostorima. U to doba, paleolitske lovce (neandertalce) smijenila je mlađa neolitska (mlađe kameno doba, 4000-7000 godina p.K.) populacija – kromanjonci . Oni su već gradili prva skloništa i nastambe. Napredak u načinu života prastanovnika ovih prostora uvjetovala je promjena klime radi koje se izmjenio biljni i životinjski svijet.

Postupno su nestali vunasti mamuti, špiljski medvjedi i drugi krznaši, a umjesto njih, počeli su se razvijati papkari, divlje koze i ovce. Oni su oblikovali stada koja su se selila po pašnjacima. Kako bi preživjeli, paleolitski lovci počeli su sve više loviti ali i pripitomljavati životinje, tako je lovac postao stočar-nomad. Ti stočari formirali su prve organizirane zajednice i počeli stvarati nova dobra. Pojava viška dobara dovela je do razvoja prvih robnih razmjena i trgovine. Tako se, kao jedno od prvih sredstava razmjene na ovim prostorima, navodi neolitska keramika koja se proizvodila u to vrijeme.

No neolitski lovci i stočari još nisu poznavali tehniku obrade zemlje. Uglavnom su se hranili mesom i...radi nomadskog načina života, danas teško pronalazimo njihove materijalne ostatke. U Lici nisu pronađena značajnija paleolitska nalazišta, a i ona postojeća, pronađena su pretežno u špiljskim lokallitetima. Tek uporabom metala došlo je do značajnijeg napretka u načinu života i u izgradnji prvih naselja. Taj revolucionarni napredak donijeli su mlađi naseljenici, iz drugih krajeva, koji su već bili u doticaju s metalom i poznavali način njegove obrade.  Od toga vremena počinje gradnja stalnih naselja pod nazivom gradine.

To su bila naselja na izdignutim položajima i s kružnom osnovom, omeđena kamenim zidovima. Mlađi stanovnici su i dalje nomadski stočarili, ali su već tada ostavljali obitelji u zaštićenim gradinama. Stanovnici ličkih gradina pripadali su naprednoj indoeuropskoj populaciji o čijem porijeklu se još uvijek vode znanstvene rasprave.  Iz ove populacije razvile su se prve etničke skupine, a jedna od teorija navodi da je od ovdašnjih stanovnika i doseljenika nastala prva etnička skupina koju poznajemo na ovim prostorima – Japodi.

 

Japodi

Pripadnici Ilirskog plemena Japoda živjeli su u cijelom prostoru Like sve do Bosanske Krajine, te do rijeka Krke i Zrmanje, a na sjeveru do Ogulinsko-plaščanske udoline i srednjeg toka rijeke Kupe,  dok je na zapadu, granični japodski prostor uključivao i današnju Belu Krajinu u Republici Sloveniji. Na tim područjima razvija se njihova jedinstvena kultura.

Razdoblje života Japoda na ličkim prostorima počinje tijekom kasnog brončanog doba, traje tijekom čitavog željeznog doba i završava asimilacijom u rimski provincijalni ustroj.  Saznanje o Japodima, kao najstarijim stanovnicima lovinačkog kraja, seže unazad više od dvije tisuće godina, točnije, u razdoblje od 12. stoljeća pa sve do 1. stoljeća prije Krista.

Brojni arheološki nalazi na lovinačkom području, svjedoče o vrlo velikoj naseljenosti i razvijenoj kulturi tih plemena. Bili su stočari i hrabri ratnici. Brojne gradine (burgovi) prapovijesnih Japoda na lovinačkom području, navode nas na pretpostavku da je ovaj kraj bio jedno od centralnih mjesta japodske kulture.

Hrvati koji su se naselili u ovom području puno su naučili od starosjedilačkog japodskog stanovništva poput: pokapanja mrtvaca u rakama obloženim kamenom, japodskog porijekla je i peka (crepulja) pod kojom se peče kruh, a naši je pretci nisu poznavali u svojoj postojbini. Brončani prototip ličke kape s resama nosili su već Japodi.

Sve što nam je danas ostalo od Japoda tragovi su njihovih naselja. To su ostaci utvrđenih gradina podignutih na teže pristupačnim uzvisinama koje je bilo lakše braniti od neprijatelja.
Japodske gradine u lovinačkom kraju

Drugi važan čimbenik pri izboru mjesta za gradine bio je gospodarskog karaktera. Gradine nalazimo na obroncima brda, neposredno iznad plodnih dolina i u blizini stalnih vodotoka. Na odabranim mjestima Japodi su dizali obrambene kamene zidove. Gradine su imale po jedan obrambeni zid kojim je bilo opasano cijelo naselje, no znali su graditi čak i do tri obrambena zida, ovisno o veličini i značaju naselja. Zidine su gradili od nepravilnih, neobrađenih, kamenih blokova različitih dimenzija, čiji je međuprostor bio ispunjen sitnijim kamenjem. Koristili su i tehniku suhozida ali i zemljanih veziva.

Oblik građevine ovisio je o konfiguraciji terena i geomorfološkim karakteristikama područja, no gradine su uglavnom imale pravilan kružni oblik. Visina zidova bila je različita i varirala je najčešće od 2-3 metra, ali ponekad čak i do 8 metara. Veće gradine bile su naseljene, dok su manje gradine služile kao sklonište u slučaju opasnosti, ali i za boravak odličnika ili, pak, samo za vjerske obrede. U gradine se ulazilo kroz jedna ili više vrata, koja su uvijek bila dobro čuvana.  U japodskim gradinama često se nađu veliki zemljani humci – tumuli, koji su imali fortifikacijsku funkciju i obično su osiguravali ulaz u naselje (najvjerojatnije se ne radi o grobnim humcima, ali još uvijek nisu dovoljno istraženi te se ne može donijeti konačni zaključak koja im je bila točna svrha).

Na lovinačkom području nailazimo na gradine, uzvisine opasane s jednim, dva pa čak i tri zida. Uz prvi i najveći zid (gledajući izvan gradine) bile su izgrađene kuće, a drugi ili treći red utvrde služio je samo kao sklonište u slučaju opasnosti.

Gradine su bile središta aktivnog gospodarskog života. U njima je naročito bila razvijena proizvodnja keramike, obrada metala (bronca) i drveta.

U gradinama su sjedište imali plemenski poglavari, vračevi, umjetnici i uopće svi pripadnici onog društvenog sloja koji nije morao stjecati dobra teškim fizičkim radom. 
 

Razdoblje rimske vladavine

Rastom rimske države i širenjem njezine moći došlo je do prvih sukoba Rimljana s Japodima, naime, japodski etnički prostor (Lika, Ogulinsko-plašćanska dolina, Pounje, Gorski Kotar, Primorje do Rijeke i Jablanca) bio je od ključnog značaja za sve kopnene puteve prema Panonskoj dolini, južnom Jadranu i unutrašnjosti Balkana. Ratoborni i neovisni Japodi uvelike su otežavali širenje rimskog političkog i gospodarskog utjecaja, a svojim su čestim vojnim upadima ugrožavali i rimske posjede u cisalpijskoj Galiji (sjeverna Italija).

Prvi zapisi koji spominju Ilirsko pleme Japoda datiraju iz 171. prije Krista. Autor im je Tit Livije koji piše da je te godine, novoosnovana Akvileja uputila izaslanike Senatu s molbom da utvrdi koloniju koja se osjećala ugroženom od neprijateljskih Histra i Ilira. Analizom njegovih zapisa vidljivo je da misli upravo na ilirsko pleme – Japode.

No zapisi iz 129. godine prije Krista autora Livija, Apijana i Plinija, govore o prvim velikim sukobima između Japoda i rimske vojske pod zapovjedništvom Konzula Gaja Semproniusa Tuditanusa. Rimska vojska je u prva osvajanja japodskih područja krenula iz smjera riječkog zaljeva preko Kapele, Gackog i Ličkog polja. Rimljani tada prodiru i u Dalmaciju do rijeke Krke i pokoravaju ne samo Japode već i Liburne. Rimski Senat je Gaju Semproniju dopustio priznati samo trijumfalni poraz Japoda i to iz činjenice da su upravo borbe s japodskim plemenima bile najduže i najteže, dok je s Histrima, Karnima i Tauriskima nekako izlazio na kraj. No Gajeve pobjede nisu i pokorile japodska plemena, ona su se vrlo brzo nakon njegovih pohoda ponovno pobunila protiv Rima.

Deset godina nakon pohoda Gaja Semproniusa Tuditaniusa, 119. godine prije Krista, antički izvori bilježe još jedan veliki rimski prodor kroz japodske zemlje. Apijan spominje udruženi pohod konzula Lucija Kote i legata Metela, no niti taj pohod nije uspio pokoriti borbene japode i staviti ih pod rimsku vlast.

Tijekom čitavog 2. i prve polovice 1. stoljeća prije Krista japodske su se zajednice odupirale pokušajima Rima da uspostavi trajnu i čvrstu kontrolu nad njihovim područjima. Tek Oktavijanovim pohodom, 35. godine prije Krista, Japodi su konačno pokoreni i uklopili se se Rimsko carstvo kao jedinstveni japodski etnički kompleks u vlastitom provincijalnom sustavu.

Kada su rimljani konačno pokorili i osvojili japodske i liburnijske zemlje i ujedinili te pokrajine u  jednu veliku pod imenom Ilyricum (Ilirik), započinje pisana povijest ovih područja. Glavno uporište i administrativno središe te pokrajine bilo je u Saloni. No nije bilo mira na područjima pod rimskom upravom. Japodi su se konstantno pokušavali osloboditi rimske uprave koja je za njih bila nesnosna. Veliki porezi i stalna vojačenja bili su, do tada potpuno slobodnom japodskom narodu, nepodnošljivi. Stalni sukobi rezultirali su velikim japodskim ustankom 6.-9. godine poslije Krista koji nije uspio, japodska plemena tada su potpuno pokorena i polako nestaje njihova etnička prepoznatljivost.

Nakon vojnih uspjeha Rimljana, slijedila je i reorganizacija uprave. Provincija Ilyricum se dijelila na dvije oblasti, Dalmaciju i Panoniju. Lika, a s njom i lovinački kraj, pripala je pokrajini Dalmaciji. Ovim pokrajinama su Rimljani vladali stoljećima, uveli su svoje uredbe, običaje, zakone,vjeru i službeni, latinski, jezik. Stara su se japodska plemena latinizirala i zaboravila svoje plemenske običaje i porijeklo. Sustavnom gradnjom guste mreže puteva Rimljani su širili romanizaciju.

Najčešće su duž puteva gradili postaje u kojima su bile vojne posade koje su služile za održavanje puteva i pratnju trgovačkih kola za obranu od pljačkaša. No te postaje su također držale u pokornosti lokalno stanovništvo. Glavni trgovački put vodio je iz Salone preko Like u Panoniju, Karantaniju i Norik te dalje do Baltičkog mora. Ishodište tih puteva bio je Burnum (na rijeci Krki) kod Kistanja gdje je bio tabor XI Rimske legije.

Na putu prema sjeveru, preko Like, bile su stacionirane usputne postaje, od kojih je jedna od najvažnijih bila u Lovincu jer su se, upravo ispod brda Cvituša spajale dvije važne rimske ceste, prva iz smjera Burnuma, te druga, iz smjera Rijeke i Senja.

Ovom cestom su se spajali i putevi koji su služili za potrebe japoda, a koji su dolazili iz smjera Ladere (današnji Zadar) i Aenone (današnji Nin) preko Lovinca i dalje prema unutašnjosti. Oni su vodili preko Maslenice i Alana za Lovinac i na njihovim tragovima izgrađena je i stara, danas, turistička, cesta preko Velebita (Alanska cesta).

Na samoj površini tla, pronađeni su ostaci prve rimske ceste u ukupnoj dužini od 70 metara. Ostaci ceste širine su do dva metra, a u sredini je vidljiv kolovoz duboko urezan u žive stijene koje su činile dio ceste. Razmak između kolovoza je 110 cm, a dubina ureza na pojedinim mjestima stijene iznosi i više od 10 cm – što je dokaz da se ova cesta koristila stoljećima. Put se upotrebljavao tako da je zaprega vukla kola sredinom puta i imala je pratnju od po dva reda vojnika sa svake strane. Cesta je bila popločana kamenom i bila širine 4 – 6 metara. Sustavna istraživanja ove rimske ceste, ali i drugih značajnih atičkih lokalliteta na području općine Lovinac, provodi Odsijek za povijest, Filozofskog fakulteta u Zagrebu u suradnji s Muzejem Like iz Gospića.

Prema stručnjacima, to je jedini trag rimske ceste na površini tla na području Like.


Na brdu Cvituša, na ulazu u Lovinac, bila je smještena rimska postaja sa centurijom (postrojba sa 100 vojnika) koja se brinula upravo za ove dvije važne ceste. Ta postaja služila je za odmor i zamjenu zaprege, ali i za kontrolu područja i lokalnih stanovnika. Ostale usputne postaje na tome putu bile su postaje u Medku, Kvartama i dalje u smjeru Bruvna, Udbine i Korenice. 

 

Lovinački kraj u srednjem vijeku

Hrvati u lovinački kraj dolaze u prvoj polovini sedmog stoljeća (u razdoblju od 630.-640.) kao saveznici bizantskog cara Heraklija (Heraclius), s ciljem da sruše avarsku moć. Živjeli su u rodovsko-plemenskim zajednicama. No vrijeme dolaska Hrvata na ove prostore ne obiluje materijalnim ostacima, stoga je vrlo teško danas utvrditi što se događalo u stoljećima nakon njihova dolaska. Poznato je da su na ove prostore došli kao organizirana vojna sila, a prema predaji, vodili su ih petorica braće: Klukas, Lovelos, Kosenec, Muhlo i Hrobatos te sestre Tuga i Buga.

Po konačnom obračunu s Avarima, zasnovali su na osvojenim prostorima, staro patrijarhalno društveno uređenje, u kakvom su živjeli u zakarpatskoj domovini, a ne neko jače društveno uređenje.  Smatra se da su se asimilirali s strarosjedilačkim japodskim plemenima i preuzeli običaje lokalnih stanovnika, poput: pokapanja mrtvih u rakama obloženim kamenom, preuzeli su peku ili crepulju (jer se zna da ju nisu poznavali u ranijim razdobljima), običaj nošenja brončane kape s resama i mnoge druge.

Tijekom naseljavanja, pojedini rodovi Hrvata zaustavljali su se na prikladnim mjestima i tu osnivali svoje rodovske zajednice, često s utvrđenim gradom kako središtem. Postoji predaja koja govori kako je jedan od braće, Lovelos, na području današnjeg Lovinca, utemeljio svoju rodovsku zajednicu koja je po njemu i dobila današnje ime.

Poznato je da su se Hrvati bavili prvenstveno poljoprivredom - stočarstvom i poljodjelstvom. Osnovna društveno-gospodarska jedinica bilo je selo.

Selo je imalo svoje područje zvano Kotar, s određenim i jasno označenim granicama koje su ga dijelile od susjednih sela. Stanovnici sela nazivali su se seljanima, braćom, bližnjima ili dionicima. Samo selo sastojalo se od tri uže jedinice.

Prva je bila: ispasišta (pašnjaci), gajevi, putevi i vode, koji nisu bili podijeljeni, već su ih svi zajednički njima gospodarili – to je bilo zajedničko dobro; područje zajedničke svojine zvalo se općina.

Drugu jedinicu činile su stambene i gospodarske zgrade s vrtom (sadom) i podvornicom. To je bila dvorna (rodbinska) zajednica.

Treća, posebna zemljišna ustanova u selu zvala se plemenština. I danas je taj pojam poznat u pravnoj terminologiji a znači, bona hereditaria, dobra koja su u obitelji bar dvije generacije.

Činjenica da je u prvotnim rodbinskim zajednicama postojala zajednička svojina na sredstva za proizvodnju, proizvodna dobra i proizvode, sa zajedničkim radom i sudjelovanjem u podijeli novostvorenih proizvoda, održala je takve jake rodovske zajednice sve do kasnog XIX stoljeća, kada se naziva “kućnom zadrugom”. I danas se brojne nekretnine na području općine Lovinac vode na kućnim ili obiteljskim zadrugama.

U kasnijem razdoblju razvoja rodovskih zajednica, sela se grupiraju oko utvrđenh središta – gradova (kastela) u kojima su stolovali rodovski starješine.

U srednjem vijeku, lovinački kraj nalazio se u stastavu Stare Ličke župe. Njezin prvi spomen nalazimo u djelu kojeg je 950. godine napisao bizantski car i povijesničar Konstantin Porfirogenet u djelu “O upravljanju državom”. Od njega doznajemo da je Lika bila jedna od 11 župa i da se prostire duž rijeke Like, Jadove, Bogdanice i Glamočnice. Ličku župu spominje i hrvatski kralj Petar Krešimir IV kao “Licchu”, 1071. i dodjeljuje ju na upravljanje biskupu u Rabu, što mu potvrđuje 1111. godine i ugarsko-hrvatski kralj Koloman. U jednom dokumentu iz tog vremena se također navodi kako Petar Krešimir ima dvije kćeri, od kojih je jedna supruga Comity Like.

Stara Lika je u XI ili XII stoljeću razdijeljena na nekoliko župa, od kojih je južni dio lovinačke općine, do Ričica, pripao župi Hotuča, dok je ostali dio ostao u sastavu župe Lika.

U srednjem vijeku, raspadom prvobitnoga rodovskog uređenja, izdvajaju se moćne feudalne obitelji koje imaju svoje zemljišne posjede i grade utvrđene gradove.
Ostaci sedam starohrvatskih gradina na lovinačkom području svjedoče o tom vremenu - grad Lovinac, Novak grad sa Štulića kulom, Batinić kula, Vranik, Budak grad, Zagon i Lukavac.
 

Lovinački kraj u vrijeme turske vladavine

Turci su na prostore Like upadali više puta tijekom 15. stoljeća, sve do 9. rujna 1493. kada je hrvatsko plemstvo izgubilo veliku bitku protiv turaka na Krbavskom polju, od koje se nikada nije oporavilo. Turci su lički prostor konačno zaposjeli 1527. godine, iskoristivši nejedinstvo hrvatskog plemstva koje se na Saboru u Centingradu, nakon Mohačke bitke 1526. godine, podijelilo, tako da su jedni priznali kralja Ferdinanda Habsburškog, a drugi velikaša Ivana Zapolju.

Na Saboru je donesena i odluka po kojoj carski dvor preuzima zaštitu granice Kraljevine Hrvatske od Turaka. Uslijedilo je vrijeme vojne pomoći Hrvatskoj od strane kranjskih i štajerskih feudalaca. Štajerski i hrvatski plemići počinju organizirati Vojnu krajinu, a u njezin sastav ulazi veći broj hrvata.

Autohtono hrvatsko stanovništvo bježi pred Turcima i sklanja se na sigurnija područja, dok Turci počinju naseljavati novo stanovništvo - kršćane pravoslavne vjere (Vlasi, Srbi) koji su imali posebne povlastice. U lovinačkom kraju, turci su zaposjeli Novak grad i stari grad Lovinac, te ih držali, kao svoje utvrde, tijekom cijele okupacije. Ostale gradove nisu koristili već su ih, vjerojatnije, porušili radi vlastite sigurnosti od napada uskoka.

Centar turske uprave za Liku i Krbavu, te dio Dalmacije, bio je u Kninu, a lovinačko područje pripadalo je ličkom sandžakatu. Sva osvojena zemlja pripala je turskom caru, a on ju je dijelio svojim feudalcima. Društveno uređenje turske države temeljilo se na spahijskom sustavu – spahiluk je bio feud kojeg je dobivao spahija – feudalac. Feudi su se dijelili prema velični: zijamet je bio feud koji bi odgovarao europskom pojmu grofovije ili barunštine i sadržavao je više sela, timariot je bio nešto manji feud koji je u svom sastavu imao jedno selo, dok je pašaluk bio još manji posjed a njegov feudalac zvao se «paša».

Jedini objekt koji su napravili turci tijekom svog boravka u lovinačkom kraju, a koji je vjerojatno bio vlasništvo feudalaca, tzv. Turska kula u Vraniku ili kuća Marka Kovačevića «Markine». Područje Vranika i Gornje Ploče vjerojatno je imalo status zijameta.

Grad Lovinac bio je značajna turska utvrda. Zapovijednik utvrde zvao se dizdar. On je ujedno bio i timariot s područnim naseljem – selom. Na području današnjeg Svetog Roka tada je bilo tursko selo koje je pripadalo timariotu.

No lovinačko područje u vrijeme turske vladavine nije bilo mirno. Sa zadarskog područja i Senja uvijek su upadali uskoci i nakon napada sklanjali se na Velebit.

Prve organizirane borbe za oslobođenje od Turaka počele su 1683. godine, kada su se protiv njih, s krajiškom vojskom ujedinili i Mlečani. 1689. godine Pop Marko Mesić digao je ličane na konačni ustanak, te su i Lika i Krbava, u mjesec dana, oslobođene od turske vlasti. Tada je u Lovincu upostavljena hrvatska krajiška vlast, a zapovjednik straže postao kapetan Stanislav Kovačević.

Izgonom Turaka uglavnom odlazi i njihovo stanovništvo i Lika je ponovno opustjela.

Prva ponovna naseljavanja organizira pop Marko Mesić. Od 1691. do 1712. godine lovinački kraj nastanjuju potpuno drugi stanovnici.

Hrvatski dio stanovnika, zvani «Bunjevci», porijeklom iz primorskih i sjevernodalmatinskih krajeva, naselili su naselja u kojima žive i danas: Lovinac, Ričice, Ličko Cerje, Sveti Rok, Vranik i Smokrić, dok je srpski dio stanovništva, koji su se još nazivali i «Vlasi», prijeklom iz Gacke doline i okolice Zrmanje, formirao naselja: Kik, Ploča i Raduč u kojima žive i danas.

 

Vojna krajina

Austrija dobiva u posjed Liku 1699. godine, mirovnim ugovorom s Turskom, u Srijemskim Karlovcima. Provodi se plansko naseljavanje: vraćaju se Hrvati starosjedioci, zatim Hrvati Bunjevci, te u velikom broju srpsko stanovništvo. Biskup Martin Brajković prilikom obilaska Like i Krbave izvještava da se u Lovincu nalazi 80 kuća Bunjevaca, a godinu dana kasnije već 94 kuće. Zabilježio je da je na lovinačkom području i 30 kuća Srba (što spominje i krajiški popis).

Austrijski pokušaj civilnog organiziranja prostora nije uspio i južna je Lika 1712. godine pripojena Vojnoj krajini s vojnom, a ne civilnom, upravom. Polovicom 18. st. organizirana je Lička pukovnija (sa sjedištem u Gospiću) u sklopu koje je uređena Kumpanija (satnija) sv. Mihovila sa sjedištem u Lovincu. Danas se u Lovincu, pored centralnog parka, još mogu vijdjeti tragovi njihovih objekata i konjušnice. Upravo rušenjem jednog dijela konjušnice probijena je cesta koja danas iz centra Lovinca, pokraj izvora Kuduzovac, vodi prema zaseoku Smokrić.

Lovinačka satnija broj 8 imala je tada 662 kuće i 6.660 žitelja. Na svom području imala je 5 župnih crkava u Lovincu, Ričicama, Svetom Roku (katoličke) i Ploči i Kiku (pravoslavne), te dvije kapelice. 

Od 1779.  područje satnije imalo je i trivijalnu školu (zvala se trivijalna jer su se u njoj učila samo tri predmeta: vjeronauk, čitanje i pisanje te računovodstvo) sa sjedištem u Lovincu, a 1816. godine otvorena je i narodna ilirska škola. U Svetom Roku je ilirska škola osnovana 1854., a 1869. u Ploči i Štikadi.

Na području satnije bile su i dvije pošte, u Svetom Roku i na Malom Alanu. Glavna lovinačka pošta otvorena je u selu Ličko Cerje 1789. godine (u danas napuštenoj zgradi osnovne škole), koja je radi potreba prometa Alanskom cestom, 1832. premještena u Sveti Rok.

Lovinačka satnija imala je svoje ispostave. U selu Sveti Rok bila je natporučnička postaja, a u selu Ploča poručnička i zastavnička postaja. U Lovincu je bio glavni štab i središte satnije. Vojna obveza graničara (krajišnika) trajala je od 16 do 60 godina starosti. Za svakog graničara kupovala se stara odora isluženih graničara, a nova se morala naručivati iz Pešte. Odoru za graničara plaćala je kućna zadruga, obitelj iz koje je graničar.

Kažnjavanje graničara bila je česta pojava, a pobune graničara radi surovosti i maltretiranja bile su česte.

Lički je pukovnik Antun Losy 1751. uveo batine i njemačku komandu. Lovinački kraj bio je nemiran i u vrijeme vrijeme vojne uprave, jer lokalni stanovnici nisu podnosili njemačko maltretiranje. Uzbuđenost stanovnika se još više povećala kada su neki krajiški časnici počeli graničare preoštro suditi te i manje prekršaje kažnjavati s 50 pa i 100 batina. Napokon je u lipnju 1751. godine planula otvorena buna graničara u Lovincu i Bruvnu. Bunu je ugušilo 500 vojnika iz Otočca, a vodio ih je general Petazi. Kazne za pobunjene graničare bile su drastične. Na smrt je osuđeno 7 buntovnika, na 3 godine robije 8 graničara, a njih 8 moralo je trčati kroz špalir šiba kojima ih je tuklo 300 vojnika. Spaljeno je 9 kuća, čije stanare su protjerali iz Like. S tornjeva u Lovincu i Bruvnu skinuta su zvona kojima je narod zvonio na uzbunu. Dotadašnja imena sela su izbrisana i dobila su nove, njemačke nazive, po zaštitnicima župnih crkvi. Lovinac je tada dobio ime „Sankt Michael“ koje je nosio sve do 19. srpnja 1861. godine kada mu je vraćeno staro ime.

U krajiškom razdoblju formiraju se nova manja naselja uz postojeća starija (Lovinac, Cerje, Sv. Rok, Ploča, Ričice, Vranik, Smokrić, Kik). Grade se nove ceste i popravljaju stare. Godine 1789. izgrađena je cesta Gospić-Lovinac-Gračac (dio "dalmatinske ceste" koja povezuje Žutu lokvu preko Like s Kninom).
Godine 1832. sagrađena je cesta Sv. Rok - Mali Alan - Obrovac i tako je ostvarena najkraća veza između Like i Sjeverne Dalmacije. Grade se i crkve: Sv. Mihovila u Lovincu, Sv. Rok isposnik u Sv. Roku, Sv. Marije Magdalene u Ričicama.

Vojna je krajina razvojačena 1873., a konačno ukinuta 1881. godine. kada je sjedinjena s civilnom Hrvatskom. Tada je osnovana Ličko-krbavska županija u čiji sastav je ušla i općina Lovinac.

 

Vrijeme francuske vladavine

Dolaskom Napoleona, austrijski car Franjo bio je prisiljen ustupiti Francuzima Liku i Krbavu. Ličani su tada pružili rijetko viđen otpor Francuzima. U čuvenoj bitci između austrijske i Napoleonove vojske, ličkim je postrojbama zapovijedao pukovnik Rebrović, a francuskim, general Marmont, koja se odvila 17. svibnja 1809. kod Gračaca, sudjelovalo je puno lovinčana. Bili su poraženi (rat je završio mirom u Schönbrunnu, 14. listopada 1809.) i Francuzi preuzimaju vlast u Lici sve do poraza napoleonove vojske 1814. godine. i njihova povlačenja iz Like koja ponovno potpada pod Austrijsku vlast.

Brojni ličani ratovali su u postrojbama Napoleonove vojske, koji je rekao kako su ličani najbolji vojnici na svijetu. On je nakon borbe kod Arkole (Italija) 1796. godine izjavio: «Osvojio bih čitav svijet, kada bi imao takvih vojnika, kakvi su ličani i drugi hrvatski graničari.»

Kratak boravak Francuza u lovinačkom kraju nije ostavio mnoge tragove, iako su u to vrijeme obnavljane ceste, mostovi, škole. Francuska vlast pozvala je pobunjenike da se vrate kućama bez odmazde. Vraćena je samouprava u lička sela, pa su stanovnici ponovno mogli birati svoje seoske starješine.

Iz vremena francuske vladavine na lovinačkim prostorima ostali su kameni putokazi koji su na sebi imali reljefnu oznaku pružene ruke koja je pokazivala smjer i natpise mjesta. Po jednom takvom putokazu, najveće raskrižje, gdje se lokalne ceste prema Lovincu i Svetom Roku križaju s cetom Gospić-Gračac, i danas narod zove «ruka».

 

Vladavina Austro Ugarske Monarhije

Nakon razvojačenja Vojne krajine, 1873. godine, lovinački kraj ušao je u sastav banske Hrvatske 1881. godine. Tada je napokon dobio civilnu upravu na čelu s načelnikom Antom Smolčićem. No to nije zaustavilo odlazak stanovništva iz lovinačkog kraja, ovog puta selili su se na područja koja su ostala prazna povlačenjem Turaka – Karlovac, Sisak, Petrinja, Brod, Prijedor, Jajce, Kostajnica i područja Bosanske krajine. Mnoge od njih, pogotovu stručne i obrazovane, slala je i Austrija, jer je na području Bosanske krajine trebalo urediti upravu.

Uspostavljanje civilne vlasti za stanovnike nije mnogo značilo jer se i dalje teško živjelo. Od 1891. godine stanovnici lovinačkog kraja počinju se, radi zarade, seliti i u Ameriku. Mnogi su tamo i ostali, a njihovi potomci čine veliku i jaku dijasporu lovinačkog kraja.

Organizacija vlasti u vrijeme Austro-Ugarske bila je takva da je općinska uprava imala oružnike, pandure, poštu i školstvo, a od gospodarstva, šumarstvo i cestovni promet. Ostali izvori prihoda stanovnika svodili su se na obradu zemlje i stočarstvo. Neki su se bavili kirijanjem (transportom konjskom zapregom), usitnjavanjem kamena za popravak cesta, bature, te prodajom drvene mase ili drvenih obrtničkih proizvoda.

U Svetom Roku bila je nadšumarija i nadcestarija. Prva zgrada šumarije bila je na mjestu stare škole odnosno današnjeg Centra za pomoć u kući za starije osobe. Još 1765. godine austrijska vlast donijela je propise o gospodarenju šumama Šumski red, a Sveti Rok dobio je 1877. šumsku upravu za gospodarenje šumama južne Like.

U razdoblju od 1892. do 1902. zemljište na općinskom području izmjereno je i klasirano. Tada je ustanovljeno 8 katastarskih općina: Lovinac, Sveti Rok, Ričice, Ličko Cerje, Ploča, Smokrić, Vranik i Kik. Uređene su zemljišne knjige i predane u katastar u Gračacu koji je preuzeo njihovo vođenje. Danas se zemljišne knjige nalaze u katastru u Svetom Roku.

Prvi poštanski ured u lovinačkom kraju otvoren je u Ličkom Cerju 1789. godine, no radi važnosti Alanske ceste, premješten je 1832. u Sveti Rok. Tada se otvara pošta i na Malom Alanu. 1892. poštanski ured je iz Svetog Roka premješten u Lovinac. 1896. godine u Lovincu je otvoren i brzojavni ured.
1885. godine u Lovincu je otvorena i prva čitaonica.

Vrijeme je donosilo promjene i u lovinačkom kraju živjelo se sve bolje. Otvorili su se putevi, veze, ljudi su razmjenjivali iskustva, a iz Amerike su dobivali pomoć od svojih obitelji. Počeli su se otvarati obrti i trgovine. Od većih gospodarskih objekata tada je radila ciglana na Dočinama iz čije su se prozvodnje mogli naći crijepovi sve do Domovinskog rata. Lovinac je tada postao upravni centar, a i sva druga mjesta počela su oko župnih crkava formirati svoja središta. Radi prometnica i trgovine razvilo se i ugostiteljstvo i prva prenoćišta. Razvijali su se prvi i obrti – kovači, zlatari, zidari, opančari...

Uredbom iz 1892. godine uvedena je i lička diližansa koju su ličani zvali «deležane», a sastojala se od četvero otvorenih kola  za ljeto i zatvorenih za zimu. Lička diližansa počela je prometovati 10. travnja 1892. i vozila je na liniiji Zagreb-Zadar, preko Malog Alana. Upravo je ona imala ključnu ulogu u gospodarskom razvoju lovinačkog kraja. Svoju važnost izgubila je izgradnjom željezničke pruge Zagreb - Split, 1925.

Alanska cesta bila je žila kucavica lovinačkog kraja. Gradnja ceste povjerena je krajiškom majoru Josipu Gaetanu Kneziću (1786.-1848.) već priznatom graditelju. Gradnja je započela 1827. i trajala je sve do 04. listopada 1832. kada je svečano puštena u promet. Uz cestu i banas stoje brojne ruševine postaja i konačišta. Još uvijek je, na prijevoju, očuvan granični stup koji je dijelio područje Dalmacije i Hrvatske, jer je cesta imala i pogranično značenje. Lovinačkoj Općini pripada 12 km ove ceste.

Početkom Prvog svjetskog rata, mnogi stanovnici lovinačkog kraja odlaze na ratišta budući su imali vojnu obvezu. Opet su se proslavili svojom hrabrosti i junaštvom. No mnogi su izginuli na stranim ratištima. Poraz Krune i teški uvjeti zarobljeništva, teško su pogodili hrvate lovinačkog kraja.  Za njih je bilo poznato da se nisu predavali Rusima, niti su spas tražili bježanjem ili skrivajući se u zelenim kaderima.

No bez obzira na stradavanja i težak život pod Austro-Ugarskom vlasti i danas stari ljudi lovinačkog kraja govore o toj državi s velikim poštovanjem, zaboravljajući patnju i sjećajući se napretka koji je donijela njihovim obiteljima i cijelom kraju. 

 

Lovinački kraj u vrijeme Kraljevine SHS

Završetkom Prvog svjetskog rata raspala se i Austro-Ugarska Monarhija. Područje Like i cijela Hrvatska ulaze u sastav Kraljevine SHS (Srba, Hrvata i Slovenaca) kasnije, Kraljevine Jugoslavije, u kojoj je 1929. godine uvedena diktatura.

Ličko-krbavska županija zadržala je svoj kontinuitet sve do 1921. godine i Vidovdanskog Ustava kada su stvorene oblasti među kojima i Primorsko-krajiška, u koju je uključeno i područje Ličko-krbavske županije. Na čelu oblasti nalazi se veliki župan sa sjedištem u Karlovcu, a dva okružna načelništva nalaze se u Gospiću i Ogulinu. Novim ustrojem 1929. sada već u Kraljevini Jugoslaviji, ustrojene su banovine. Područje Ličko-krbavske županije ulazi u sastav Savske banovine.

Lovinački kraj sve je teže podnosio velikosrpsku diktaturu i ponovno se masovno iseljava u druga područja Hrvatske i u Ameriku. Iako je kraj imao svoju samoupravu, ovlasti žandara iz žandarmerijskih postaja i Lovincu i Svetom Roku bile su veće od ovlasti općinskih vlasti.

1932. godine Lovinac dobiva i prvu telefonsku mrežu. Izgradnja pruge i njezin završetak 1925. donio je novi gospodarski zamah lovinačkom kraju. U to vrijeme buja i društveni život na lovinačkom području. U Lovincu je djelovao šporstki klub „LOŠK” a osniva se i kulturno-umjetničko društvo „Hrvatski sokol” u kojem su djelovale tri sekcije: glazbena, folklorna i književna. Program kulturnog djelovanja pomagali su u to vrijeme najpoznatiji i najutjecajniji ljudi lovinačkog kraja, ali i čitav niz intelektualaca, naprednih studenata i gimnazijalaca od kojih su kasnije mnogi postali političari, poznati profesori, liječnici i gospodarstvenici. Daroviti ljudi postali su konstanta lovinačkog kraja.

U narodu se govori da su tijekom svoje povijesti Lovinčani pokazali više umijeća u trgovini i politici, dok su se Ričićani i Svetoročani isticali kao visoki časnici i znanstvenici.  Umjetničko društvo „Hrvatski sokol” djelovalo je sve do početka Drugog svjetskog rata. U to vrijeme, u lovinačkom kraju, bilo je čaš 6 osnovnih škola i 13 učitelja.

Lovinčani su često sudjelovali i na najvećem sajmu gospodarstva Hrvatske u to vrijeme, Zagrebačkom velesajmu. Tradicija sudjelovanja i prezentacije kraja na Zagrebačkom velesajmu obnovljena je prije nekoliko godina.
I danas su starim stanovnicima u sjećanju nezaboravni športski susreti na koje se odazivalo mnogo svijeta. Natjecalo se u penjanju na stup visine 15m, u bućanju, kuglanju, bacanju kamena s ramena, skokovima, vučenju klička i kukice, mulanju, krivanju, palanju, hrvanju... Natjecanja su se održavala u središtima sela, nedjeljom i blagdanom. Upravo bućanje su svi stanovnici prihvatili kao najrašireniji sport, bućalo se u rundu pića, janje...a tradicija je neprekinuta do danas.

U Lovincu je izlazio i informativno-humoristički list „Ožeg” koji je izlazio jednom mjesečno i bio neizmjerno popularan u narodu. Objavljivao je novosti iz lovinačkog kraja, šale i humoreske.

U lovinačkom kraju standard stanovnika je i dalje rastao, kao i broj stanovnika, 8.000. Lovinac je postao značajno gospodarsko i društveno središte i mjesto sastajanja različitih ljudi, od trgovaca do političara, od obrtnika do prijevoznika. U njemu je bila velika placa, svakog utorka, do 1923. godine (kada je radi place u Obrovcu promijenjena na četvrtak),  na kojoj se mogla kupiti svakojaka roba. Ta tradicija se i danas održala.

No bile su to i godine buđenja nacionalne svijesti. Stanovnici su osjećali da žive u pseudoparlamentarizmu u kojem se moraju organizirati žele li opstati. Dio ih već 1936. godine odlazi u Španjolski građanski rat, dok ih se dio organizira u borbi za hrvatske interese u čemu je ključnu ulogu imao dr.Mile Budak rodom iz Svetog Roka, koji je bio izuzetno cijenjen u narodu. Nasuprot njemu i njegovim pristašama, bili su malobrojni članovi Komunističke partije Hrvatske na području Općine Lovinac.

U takvom ozračju lovinački kraj i njegovi stanovnici dočekali su 10. travnja 1941. godine kada je Slavko Kvaternik proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku na čelu s poglavnikom dr.Antom Pavelićem, kao i 17. travnja kada je Kraljevina Jugoslavija potpisala kapitulaciju.

 

Lovinački kraj u razdoblju Drugog svjetskog rata i Nezavisne Države Hrvatske

Prvih dana NDH u puku lovinačkog kraja osjećalo se veliko olakšanje i zadovljstvo državom koju je tada narod dobio. U vrlo kratkom roku narod je razoružao žandarmerijske postaje u Lovincu i Ploči, koje nisu pružile veći otpor, a zatim su se organizirale stalne patrole po selima. Lokalni stanovnici formirali su seoske jedinice zaštite koje su pristupile ustaškoj vlasti.

Već 12. travnja 1941. u Lovinac ulaze talijanske postrojbe koje se raspoređuju po željezničkim stanicama duž cijele pruge Karlovac – Split. U Gračacu se od žandarmerijskih snaga formiraju prve četničke postrojbe koje su već 11. travnja napale Hrvate na lovinačkom području. S talijanskim snagama u Lovinac dolaze i prvi ustaški vojnici noseći preporuku župana Jurice Frkovića da narod prihvati talijansku vojsku kao saveznike. No niti narod niti ustaške postrojbe nisu ih cijenili kao vojnike. Ustaške postrojbe bile su dobro prihvaćene u narodu lovinačkog kraja već iz same činjenice da je dr. Mile Budak, imenovan ministrom bogoštovlja i nastave i doglavnikom Vlade NDH. Dr Budak je vrlo brzo iskazao privrženost lovinačkom kraju i Lovinac je već 1941. godine dobio nižu gimnaziju – realku (koja se održala samo do 25. prosinca 1942.). Dr Budaka, Pavelić je 1943. godine imenovao ministrom vanjskih poslova. On je već tada Poglavnika upozoravao na opasnost pada Hrvatske države, no ovaj ga je potpuno ignorirao.

Nakon Budakovog govora 1941. godine, prilikom otvorenja škole, ohrabreni pojedinci, pristalice ustaške vlasti, digli su se protiv četničkih postrojbi iz Gračaca koji su stalno upadali na lovinačko područje, ali i protiv svojih susjeda Srba, koji su bili njihovi simpatizeri. Sukobi su se pojačali od 1. lipnja 1941. Četnici su iz Gračaca upali u Ričice, palili kuće i ubijali Hrvate, no slično su učinili i partizani kada su 05. lipnja 1941. ubili dva čobana koji su čuvali blago u Resniku, kasnije su taj zločin tumačili kao pogibiju dva čobana od zalutalog metka.

Kao odgovor na spomenute zločine uslijedio je ustaški upad u zaselak Rončević, gdje su ubili dvadesetak srpskih seljaka, a potom, 18. lipnja i u zaselak Rasoja, gdje su ubili desetak osoba. Nakon toga uslijedili su srpski napadi, odnosno izmjenični napadi u kojima su stradavali nedužni ljudi, pljačkane su i spaljivane kuće, a narod je živio u stalnom strahu od odmazde.

U Hrvatskoj je u to vrijeme već počeo partizanski ustanak pod nazivom Narodno-oslobodilačka borba u kojem su sudjelovali pripadnici svih nacionalnosti pod vodstvom pripadnika Komunističke partije i boraca za radnička prava. U Kiku, u studenom 1941. godine održan je sastanak na kojem je glavnu riječ vodio Jakov Blažević, visoki partizanski funkcioner, rodom iz Bužima kod Gospića. Tada je započelo osnivanje tzv. narodnooslobodilačkih odbora čiji je zadatak bio prikupljanje oružja i dizanje ustanka protiv NDH. Takvi odbori su kasnije osnivani i u hrvatskim selima, velik broj stanovnika lovinačkog kraja sudjelovao je i u NOB-u.

Takva politika Hrvatima je nametnula teški i prljavi rat na dvije strane u kojem je proživio velika stradanja i patnje. A narod lovinačkog kraja, porazom NDH, još je desetljećima patio radi svojeg simpatizerstva prema ustaštvu.
1944. nakon povlačenja 35. ustaške bojne, Lovinac osvajaju partizani, čime je u lovinačkom kraju prestala vlast NDH.

 

Poslijeratno razdoblje

Nakon rata, područjem upravljaju narodni odbori u dva stupnja, općinski i seoski. U rujnu 1945. ukinuti su odbori Cerje, Kik, Smokrić i Vranik, a u svibnju 1952. i narodni odbori u Lovincu, Ploči, Ričicama i Svetom Roku. Tada je formirana Općina Lovinac koja je samostalno djelovala do kolovoza 1955. kada se ukida i ulazi u sastav Općine Gračac. Nakon ukidanja općinske uprave, u Lovincu je otvoren mjesni ured, a desetak godina kasnije formirane su i mjesne zajednice Ličko Cerje, Sveti Rok, Lovinac i Ričice. Mjesni odbor u Lovincu jedini je koji je zaista egzistirao do 1991. godine.

Odmah nakon rata, radnim akcijama, započela je obnova sela. Školska nastava počela je u školama već 1945. a 1948/49 napravljena je i škola u Poljani od koje su danas vidljivi samo temelji. Lovinački kraj je tada imao 9 škola u to u: Lovincu, Poljani, Cerju, Svetom Roku, Donjoj Ploči, Gornjoj Ploči, Kiku, Ričicama i Smokriću.
U to vrijeme, NO Karlovac utvrdio je područja na kojima se može loviti divljač, što je dovelo do osnivanja lovačkog društva koje je dobilo ime „Cvituša” sa sjedištem u Lovincu. Ono postoji i do danas. LD „Cvituša” vlastitim sredstvima uredilo je i jedini lovački dom u lovinačkom kraju.

Kako je vrijeme prolazilo, ponovno se obnavljalo gospodarstvo, ali i društveni život. Tako je obnovljeno kulturno-umjetničko društvo koje je djelovalo sve do 1958. godine, kada se, radi premalo mladeži i nedostataka interesa, ugasilo. Ponovno je obnovljeno 1985. pod nazivom KUD „Vrilo” i uspješno djeluje i danas. Izgrađeni su i prvi društveni domovi. Tako je prvi Dom kulture otvoren 1950. u Lovincu, nakon kojeg su vrlo brzo otvoreni i domovi kulture u Svetom Roku i Ploči.

Sedamdesetih godina, u vrijeme „hrvatskog proljeća” i u lovinačkom kraju bilo je vrlo burno. U Lovincu je po prvi puta u bivšoj Jugoslaviji (SFRJ) javno izvedena hrvatska himna „Lijepa naša”.
Nakon Drugog svjetskog rata broj stanovnika lovinačkog kraja stalno se smanjivao. Uglavnom radi odlaska u druge krajeve gdje im je bilo lakše naći posao, posebno u razdoblju 1946. do 1950.  kada ih se velik broj odselio u gradove. Sedamdesete su donijele novi val iseljavanja stanovnika i inozemstvo, uglavnom radi političkih neslaganja s režimom, ali i iz ekonomskih razloga. Pad broja stanovnika doveo je i do zatvaranja škola. Vlasti su već 1950. ukinule škole u Donjoj Ploči i Kiku, 1953. škola u Smokriću, a 1962. godine u Poljani. U razdoblju od 1961.-1964. izgrađena je nova škola u Lovincu.

U godinama nakon rata započela je i obnova gospodarstva lovinačkog kraja. Osnovna gospodarska grana bila je poljoprivreda i u njoj je lovinačko stanovništvo bilo vrlo uspješno, primjerice, sedamdesetih godina XX stoljeća u lovinačkoj općini bilo je čak 200 traktora. Nabavno-prodajna zadruga u Lovincu osnovana je 15. prosinca 1945. a do 1955. djeluje kao poljoprivredna zadruga. Zadrugarstvo lovinačkog kraja obnovljeno je 1977. godine kada je ponovno otvorena Poljoprivredna zadruga u Lovincu. Ona je bila vrlo uspješna i već 1984. godine je imala 15 zaposlenih i oko 200 kooperanata. Bavila je vlastitom proizvodnjom, kooperacijom i uzgojem plemenite stoke. Držala je farme muznih krava, koza, ovaca, pčela   a izrađivala je i pedološku kartu cijelog područja. Obrađivala je preko 100 ha zemljišta s dva vlastita traktora i kombajnom, a otkupljivala je i mlijeko. Ova poljoprivredna zadruga djelovala je do Domovniskog rata. Povratom stanovnika, nakon 1995., ponovno se obnavlja Poljoprivredna zadruga Lovinac, 2001. godine, koja počinje uspješnu revitalizaciju poljoprivredne proizvodnje u lovinačkom kraju i to prvenstveno uzgojem ličkog krumpira kao proizvoda s geografskim porijeklom.

Veterinarska ambulanta u Lovincu izgrađena je 1974. godine. U Domovinskom ratu je razorena i do danas nije obnovljena.

Nakon Drugog svjetskog rata ponovno su se pokrenuli obrti – kovači, zidari, rezači građe, kolari, bačvari, stolari...a otvorene su i mesnica i pekarnica.

1947. godine osnovano je poduzeće „Lički rudnici metala i nemetala”, koje 1951. mijenja ime u „Lički rudnici nemetala”. U rudniku se kopao barit koji se zatim vagonima prevozio na željezničku postaju u Ričicama. Ostaci tog rudnika i danas se nalaze na Pilaru, dok se u Ričicama još mogu vidjeti ostaci pogona.
Elektrifikacija lovinačkog kraja počela je malom potočnom električnom centralom u mlinu Travić 1961. godine. Od 1962. godine uslijedila je i elektrifikacija okolnih sela koja je trajala deset godina. Sve radove na postavljanju stupova izvodili su lokalni stanovnici.

1973. – 1976. godine izgrađena je zdravstvena stanica u Lovincu, u čemu su sudjelovali donacijama mnogi lovinačni iz inozemstva i iz Zagreba. Ljepota njezine arhitekture i danas pijeni pogled, budući su u njezinoj gradnji sudjelovali arhitekti koji su gradili objekte u Nacionalnom parku Plitvička jezera, što je svom rodnom kraju omogućio Petar Vidaković, rodom iz Lipaća, koji je bio dugogodišnji ravnatelj Nacionalnog parka Plitvička Jezera i tamo izgradio prve staze, mostove i hotele jedinstvene arhitekture.

1986. godine u zgradi nekadašnjeg Doma kulture u Lovincu otvoren je pogon Šimeckog koji je radio sve do 1991. godine.