Stanovništvo

Stanovništvo kroz razdoblja

Svi statistički podaci o kretanju broja stanovnika općine Lovinac u ovom stoljeću govore o padu njegova broja. Međutim, da bismo dobili potpuniju sliku o naseljenosti tog prostora nužno je krenuti od kraja 18.st. odnosno razdoblja nakon oslobađanja od osmanlijske vlasti. Lovinačko područje je planski naseljavano u razdoblju 1691-1712.god. kada i nastaje većina današnjih naselja.

Novi useljenici su katolički Hrvati, Hrvati Bunjevci i pravoslavni Srbi. Prva evidencija o broju stanovnika iz 1712.god. pokazuje da je u lovinačkom području živjelo oko 2000 stanovnika. Stabilizirana naseljenost, uvođenje ratarske privrede uz postojeću stočarsku, te općenito bolji uvjeti života pridonijeli su porastu broja stanovnika lovinačkog kraja. Krajiškim popisom iz 1857.god. zabilježeno je 8385 stanovnika u kumpaniji Sv. Mihovil - Lovinac. Nažalost, moramo utvrditi da je tada dostignuta najveća naseljenost općine Lovinac (8385 stanovnika), a ujedno i najveći broj stanovnika ikada zabilježen u općini Lovinac.

Do kraja 19.st. ukupan broj stanovnika lagano pada. Razlozi su uglavnom ekonomske prirode. Dio stanovništva (pretežno Bunjevci) iseljava u rijetko naseljene, ali plodne dijelove Bosne (doline Sane i Vrbasa). Nakon razvojačenja Vojne krajine, a pogotovo na prijelazu stoljeća, Hrvati lovinačkog kraja sve se više uključuju u prekomorsku emigraciju, ponajprije u SAD. Kasnija odredišta Lovinčana bit će Kanada, Australija, Venezuela, Njemačka i druge zemlje.

Kretanje broja stanovnika u razdoblju 1830-1910.
 

 Popisna godina 1830. 1857. 1869. 1880. 1890. 1900. 1910.
 Broj stanovnika

6683

8385

8299

6655

7550

8122

7349



Daljnji trend smanjenja broja stanovnika općine pogotovo dolazi do izražaja nakon II svjetskog rata. To je posljedica ratnih gubitaka stanovništva, poratnog iseljavanja u nizinske dijelove Hrvatske i emigracije izvan domovine.

 

 Popisna godina 1948. 1953. 1961. 1971. 1981. 1991. 2001.
 Broj stanovnika 6750 6450 5911 4929 3721 3054 1096

 

Spor gospodarski razvoj općine, nepovoljna gospodarska struktura (najveći udio primarnih djelatnosti), sve veći udio starog stanovništva i loša prometna povezanost ubrzali su iseljavanje od početka 60-ih godina do početka 90-ih godina.

 

 

Prije Domovinskog rata, u Općini Lovinac 1991. živjelo je 3054 stanovnika, dok ih danas ima svega oko 1100. Nacionalnim programom obnove i naseljavanja kao i međunarodnim projektima i donacijama, omogućen je povratak raseljenih obitelji u Općinu Lovinac.


Naseljavanje lovinačkog kraja nakon XVII stoljeća

Lovinačko područje, odlaskom turaka, od 1689. godine, bilo je potpuno raseljeno i pusto. Krajiška vlast je u lovinačku utvrdu postavila jaku stražu, a u isto vrijeme osnovana je Komisija za naseljavanje pustih zemljišta Like, pa prvi stanovnici u lovinačko područje štižu tijekom 1698. i 1699. Biskup Brajković navodi da je 1700. godine u Lovincu naseljeno 80 kuća Bunjevaca i 30 kuća Srba i to na području Kika.

Naseljavanja, koja je vodio pop Marko Mesić, u lovinački kraj odvijaju se s prostora Sjeverne Dalmacije, Podgorja od Senja do Dračavca, prostora gornjeg Pokuplja i Modruša, dok srpsko stanovništvo dolazi iz prostora Brinja i Otočca, s prostora oko rijeke Zrmanje, te Bosne, područja Grahova i Glamoča.

Na lovinačkim prostorima najbrojniji su Bunjevački rodovi koji su došli s Mostarskog područja preko Cetinske krajine, Promine i Ravnih Kotara. Oni su živjeli pastirskim načinom života i gradili su male, okrugle kućice od suhozida i neobrađena kamena koje su zvali «Bunje», pa odatle i ime ovih rodova – «Bunjevci».  Druga velika podskupina koja je naselila lovinački kraj bili su Moravičani. Rodovi koji pripadaju ovoj podskupini su: Delači i Žagarci. Treća velika podskupina su Modrušani kojima pripadaju rodovi Ivanušići i Štefanići.

Četvrta podskupina su starosjedioci Gacke doline, rodovi Vidakovića i Zdunića, te su peta podskupina Uskoci iz Senja, s rodovima: Rupčići i Sekulići.
Bunjevci su se dijelili u nekoliko podskupina koje su imale rodove. Imena rodova su postala prezimena stanovnika.

Tako u podskupini Krmpote (porijeklom iz okolice Mostara, neko vrijeme su živjeli na prostoru oko Senja, te Raba i Paga, no radi ispaše sele u Ravne Kotare, od kuda dolaze na područje lovinačkog kraja) nalazimo imena rodova: Baleni, Blaževići, Baričevići, Karani, Krpani, Matijevići, Miletići, Pavelići, Prpići, Rončevići, Skorupi, Šojati, Tomičići i Tomljenovići.

U podskupini Svetojurci (to su Bunjevci koji su iz Mostarskog područja naselili prostore Svetog Jurja, u primorju, od kuda su došli u lovinački kraj) su rodovi: Anići, Babići, Katalinići i Margete.
U podskupini Ražančana (Bunjevci koji su iz Mostarskog područja naselili prostore Ražanca od kuda su došli u lovinački kraj) su rodovi: Brkići, Brkljačići, Budaci, Čuljati, Došeni, Dragičevići, Konačevići, Laktići, Pavičići, račići, Rukavine, Serdari, Šarići, Šikići, Vrbani, Vrkljani, Zupčići i Župani.

U podskupini Zrmanjčana (Bunjevci koji su iz Mostarskog područja naselili prostore oko Zrmanje,od kuda su došli u lovinački kraj) su rodovi: Badžek, Beronići, Čavčići, Despoti, Ivezići, Jagari, Japunčići, Karani, Klarići, Kneževići, Markovinovići, Mašići, Matovninovići, Mrkobradi, Pastuovići, Peršići, Pešuti, strmotići, Šilovići i Šulentići.

Srpsko stanovništvo pripada trima podskupinama, odnosno dvjema kojima se zna porijeklo dolaska u lovinački kraj.
Prva podskupina srpskih rodova bila je iz područja Brinja i okolice. To su rodovi: Ajdukovići, Banjeglavi, Batinići, Budimlja, Čuturile, Đurići, Orlići, Orlovići, Platiše, Pavlice, Uzelci, Vukobratovići.
Druga podskupina rodova je s područja Sjeverne Dalmacije. To su rodovi: Crnobnje, Ćuruvije, Đukići, Gnjatovići, Dukići, Kljaići, lazići, Milkovići, Petkovići, Popovići, Radeke, Žagarci.

Srpski rodovi za koje se ne zna porijeklo dolaska su: Draganići, Gajići i Ličine. 

 

Naselja i porijeklo imena lokaliteta

U sastav općine ulazi deset naselja: Gornja Ploča, Kik, Ličko Cerje, Lovinac, Raduč, Ričice, Sveti Rok, Smokrić, Štikada, Vranik. Naselje Vranik, ne samo da je najviše općinsko naselje (na koti 920 m n.m.), nego i jedno od najviših u Hrvatskoj.

Naselja su se formirala uglavnom tijekom 18.st. kada se stabilizirala naseljenost. Većina današnjih naselja nalazi se u blizini nekadašnjih srednjovjekovnih gradina.

U nizinskom dijelu općine naselja su smještena uz glavne prometnice i vodotoke, na rubovima plodnih polja.
Osobitosti općine su raspršena naselja (disperzna) uz malobrojne obradive površine uglavnom na planinskom okviru. Zaseoci patronimičkih imena međusobno su odvojeni. Imena tih zaseoka ujedno su i prezimena njihovih stanovnika (bivših i sadašnjih), dobivali su imena po pretcima koji su zasnovali «ognjišta» oko kojih se formiralo selo ili zaselak.  Tako su najpoznatija prezimena iz lovinačko kraja - Ivezići, Rupčići, Šulentići, Vrkljani, Pavičići, Budaci, Jurjevići, Krpana, Balena, Šulentića, Vrkljana, Babića, Matovinovići, Račići, i dr...
 

No određeni broj naselja ili lokalieta nema takav naziv, već je dobio naziv prema nekoj ljudskoj djelatnosti, svom geografskom položaju, životinji, tlu, okolnom raslinju ili vodotoku. Tako je, npr. selo Ričice, dobilo naziv po istoimenoj rijeci koja se u ličkoj ikavici izgovara «Ričica», mala rijeka, odnosno, umanjenici od rijeke.


Najveća koncentracija stanovništva i gospodarskih funkcija je u općinskom središtu - Lovincu (533 stanovnika). Lovinac se svojim imenom pojavljuje već u XIV stoljeću kada se u literaturi spominje plemićka obitelj Lovinčić koja je, na današnjem području Svetog Roka, imala utvrđeni grad Lovinac (Lovynecz).
 

U njihovom posjedu bio je i Gajić-grad, u današnjem selu Raduć. Tijekom ratova koje je vodio Ugarsko-Hrvatski kralj Ludovik I, s Venecijom za Dalmaciju i grad Zadar, od 1356. do 1358. godine, na strani kralja Ludovika I bili su i plemići Lovinčić, a njihov utvrđeni grad služio je za prihvat i odmor kraljevim postrojbama koje su iz unutrašnjosti, preko Like i Krbave, odlazile u rat u Dalmaciju.
Ime Lovinac, asocira na lov, ali danas nije poznato da li je grad dobio ime po plemićima u čijem je bio vlasništvu ili su oni baštinili ime po gradu Lovincu.

No o imenu Lovinca postoji i legenda koja je još živa u tradiciji lokalnog stanovništva. To je priča o petero braće (Klukas, Lovelos, Kosenec, Muhlo i Hrobatos) i dvije sestre (Tuga i Buga) koji su doveli hrvatske rodove na jug i naselili se na podvelebitskom području, s obje njegove strane. Smatra se da je jedan od petero braće, Lovelos, kao rodovski starješina, sa svojom pratnjom, izabrao baš područje današnje Lovinačke općine. Tu je razvio rodovsku zajednicu i stvorio uvjete za nastanak grada koji nosi ime Lovynecz.

Zemljopisni naziv za oblik zemljišta dao je imena zaselcima poput: Poljane (ravna površina u planinskom zemljištu) ili Ploče – Gornja i Donja Ploča (ravna površina polja – kao ploča), ili poznatom brdu Debeljača u kojem se nalazi i najveća špilja lovinačkog kraja, a čiji naziv znači – masivno brdo.

Ličko Cerje je dobilo ime prema raslinju koje je pokrivalo područje sela, tako Cerje znači zemljište obraslo hrastovom šumom u kojoj prevladava vrsta hrasta imenom - cer).
Ime zaselka Lipać također dolazi od vrste drveta – lipa.

Tako su i brda Cvituša (cvjetno brdo, brdo posuto cvijećem) i Resnik (od riječi rese, brdo na kojem prevladava lijeska) dobila ime prema dominantnim biljnim vrstama.

Imena životinja nalaze se i imenima brda, poput Volarice (vol) i Medvidovače (medvjed) ili zaselaka poput Piplice (mlada kokoš) – iako danas ne možemo sa sigurnošću reći da je Piplica tako dobila ime jer još naselja u Lici, ali i Imotskoj krajini, nosi isti naziv.
 

 Sveti Rok i Ličko Cerje, cesta D1, Gospić-Gračac i jezero „Sveti Rok”

Imena lokaliteta dolazila su i od karakterističnog oblika ili položaja poput zaselka Vagan, koji podsjeća na drvenu posudu s malim i okruglim dnom, a izdignutim i izvedenim stranicama, a bila je mjera za žito. Ime Budak stijene dolazi od naziva za alatku – budak ili kramp.

Brdo Krkenjača dobilo je naziv po svom izduženom i povijenom obliku koji izaziva predodžbu krkačenja (nošenja na leđima), odnosno, podsjeća na leđa, hrbat ili greben.

Brdo Zir, spomenik prirode, jedinstvena je markacijska lokacija u krajoliku, a postoje dvije predaje o porijeklu njegova imena. Prva, da je brdo služilo kao osmatračnica tijekom ratnih razdoblja, posebno u vrijeme truskih osvajanja. Brdo je bilo idealno mjesto za kontroliranje Ličkog polja i puta Udbina-Ploča-Mogorić-Ribnik koji je tada bilo najvažnija prometnica. Druga predaja govori o tome da je svojom ljepotom uvijek mamio poglede putnika, odnosno izazivao – zurenje.
 

O njemu je narod odavno spjevao pjesmu:

„Šta je Lika, da je varenika,
što je polje, da je prosenica,
što je sir, da je Zir,
bilo bi svemu svijetu dosta”



Selo Kik dobilo je naziv po staroslavenskoj riječi kika ili, danas, kosa.

Naziv sela Muntanja izveden je od riječi - munta (talijanski „Multa” – globa), što znači dražba ili licitacija. To je izraz koji stariji stanovnici lovinačkog kraja i danas upotrebljavaju za licitaciju – muntavanje ili muntanje.

Vranik se po prvi puta spominje na popisu utvrda koje su osvojili i zaposjeli tursi 1577. godine. Tko ga je izgradio, točno se ne zna, ali biskup Sebastijan Glavinić, u svom opisu Like i Krbave iz 1696. spominje obitelj Vranich koja je u predtursko vrijeme živjela u gradu Vraniku. Današnje selo Vranik, nastalo je na rubu plodne doline ispod utvrđenog grada čije ostatke i danas možemo vidjeti na brdu Gradina.

Ime zaselka Parčići spominje se u vrijeme izgona Turaka iz Like, 1689. godine, kada su na to područje došli prvi naseljenici. Turci su lovinačko područje povremeno napadali iz smjera Udbine, a predaja govori kako je zaselak Parčići čak 16 puta bio spaljen. Dim i para koji su se često širili radi te paljevine, pa je tako, prema predaji, zaselak dobio ime po pari – Parčići. No drugi izvori navode kako je vjerojatnije da je dobio ime prema dijelu nečega, komadu, odnosno parčiću – turskoj riječi za koadić nečega.

Selo Smokrić dobilo je naziv prema prostoru u kojem je smješteno. To područje je izrazito šumovito a obiluje vlagom u jesen i proljeće. Ovakvi klimatski uvjeti dojmili su se prvih doseljenika koji su ga, po dojmom stalne vlage, nazvali Smokrić.

Selo Sveti Rok dobilo je naziv prema svecu kojem je posvećena crkva na tom području – Svetom Roku. Crkva je izgrađena 1763. godine, a 1790. godine osnovana je i župa Svetog Roka u kojoj se dalje formira istoimeno selo s brojnim zaselcima.

Imena brojnih riječica i potoka imaju također zanimljivo podrijetlo. Riječica Banica, dobila je naziv prema bana, balneum – kupanje, kupaonica, mjesto gdje se ljudi kupaju. Crno vrilo ili vrelo dobio je naziv prema lokaciji na kojoj izvire a koja je tamna jer se nalazi u crnogoričnoj šumi. Krušnica je dobila naziv prema kruhu, odnosno, plavila je okolna polja dajući im vlagu i plodnost, na kojima se uzgajalo žito od kojeg se „kuhao” odnosno, pekao kruh. Potok Jadičevac dobio je ime prema činjenici da u vrijeme velikih oborina jako nabuja i izlijeva se, te nosi sve pred sobom i izaziva „jad” okolnog stanovništva. Riječica Jadova, prema predaji, prvo se zvala Milova, no u njoj se utopio sin jedne udovice i kada su ga našli ona je počela silno jaukati i plakati: „Jao moj jedini sinko! Jao moja Milova, kako si kindisala mog jedinka sinka ugušiti, nijesi ti moja Milova, van si ti moja Jadova!” I tako je narod riječicu nazvao Jadova.

Riječica Obsenica (Opsenica) nosi naziv prema svom krivudavom toku kojim prolazi kroz područje Svetog Roka i „opasuje” zaselke pa je prema tome i dobila ime.

 

 Štikada s utokom Ričice u umjetno jezero

 
 

Dijaspora

Život u lovinačkom kraju bio je težak i mukotrpan. Uglavnom se živjelo u mnogobrojnim obiteljima čija je osnovna djelatnost bila poljoprivreda. Upravo stoga su brojni stanovnici lovinačkog kraja stoljećima odlazili na rad u inozemstvo.

Prva velika iseljavanja lovinačkog stanovništva počela su u vrijeme države Srba-Hrvata-Slovenaca i Kraljevine Jugoslavije (od 1918.-1920.godine), kada su vojska i policija imale sve veće ovlasti i stanovnici lovinačkog kraja patili su pod režimom represije, a žalili za vremenom austrijske vlasti. Dio stanovništva (pretežno Bunjevci) iseljava u rijetko naseljene, ali plodne dijelove Bosne (doline Sane i Vrbasa). Stanovnici lovinačkog kraja bronije su se počeli iseljavati u Slavoniju i Vojvodinu. Tamo su radili na ciglanama, u šumama i na poljima kao nadničari. Danas se u Slavoniji okupljaju u klubovima ličana. Snalažljiviji i bogatiji odlazili su u Ameriku. To putovanje trajalo je tri tjedna i mnogi ličani patili su od morske bolesti, nenaviknuti na more. Prva velika iseljavanja u Ameriku odvila su se na prijelazu s IX na XX stoljeće.  Tada su većinom odlazili u Sjedinjene Američke Države

Drugi veliki val iseljavanja odvio se nakon drugog svjetskog rata, krajem četrdesetih i početkom pedesetih godina XX stoljeća. No radi političkog režima te lošeg ekonomskog stanja stanovnici lovinačkog kraja, su i tijekom narednih desetljeća odlazili na rad u inozemstvo i to najviše u Kanadu, Australiju, Sjedinjene Američke Države i Njemačku.