Župe

Župe naše općine

U srednjem vijeku, lovinački kraj nalazio se u sastavu Stare Ličke župe. Njezin prvi spomen nalazimo u djelu kojeg je 950. godine napisao bizantski car i povijesničar Konstantin Porfirogenet u djelu “O upravljanju državom”. Od njega doznajemo da je Lika bila jedna od 11 župa i da se prostire duž rijeke Like, Jadove, Bogdanice i Glamočnice.

Ličku župu spominje i hrvatski kralj Petar Krešimir IV kao “Licchu”, 1071. I dodjeljuje ju na upravljanje biskupu u Rabu, što mu potvrđuje 1111. godine i ugarsko-hrvatski kralj Koloman. U jednom dokumentu iz tog vremena se također navodi kako Petar Krešimir ima dvije kćeri, od kojih je jedna supruga Comity Like. Stara Lika je u XI ili XII stoljeću razdijeljena na nekoliko župa, od kojih je južni dio lovinačke općine, do Ričica, pripao župi Hotuča, dok je ostali dio ostao u sastavu župe Lika.

Lovinački kraj je do 1527. godine isključivo nastanjivao hrvatski katolički element. Po dolasku Turaka na ličke prostore, situacija se potpuno izmjenila. Prodorom Turaka, lovinački kraj je opustio i ostao bez matičnog stanovništva, koje se povuklo na sjever i zapad, na prostore pod austrijskom i mađarskom vlasti, a samo dijelom se zadržalo u hrvatskim krajevima koji su bili manje izloženi napadima Turaka.

Izgonom Turaka iz Like, lovinački kraj je ponovno i brzo naseljen. Od 1691. do 1712. godine, lovinački kraj nastanjuju potpuno drugi stanovnici. Hrvatski dio stanovnika, zvani Bunjevci, porijeklom iz primorskih i sjevernodalmatinskih krajeva, naselili su naselja u kojima žive i danas Lovinac, Ričice, Ličko Cerje, Sveti Rok, Vranik i Smokrić, dok je srpski dio stanovništva, prijeklom iz Gacke doline i okolice Zrmanje, formirao naselja Kik, Ploča, Raduč i Štikada i kojima žive i danas.

U početku naseljavanja lovinačkog kraja, nakon poraza Turaka, podizane su drvene crkve, a o životu svećenstva vodila se posebna briga. Svaka župa, odnosno svećenik dobio je zemlju, oranice i sjenokoše, toliko da se mogao uzdržavati.

 

 

​Župa Svetog Mihovila

 

Župa Svetog Mihovila u Lovincu osnovana je 1690. Osnivač župe Marko Mesić bio je kanonik Senjske biskupije, župnik u Brinju, te zapovjednik pod čijim je vodstvom oslobođena Lika od Turaka.  

 

23. rujna 1700. godine svećenik Marko Mesić uputio je pismo senjsko-modruškom biskupu Martinu Brajkoviću u kojem navodi kako su se 12. rujna iste godine zapovjedniku Stanislavu Kovačeviću, njegovoj majci i bratu Pavlu ukazali Sveti Mihovil arhanđeo i Sveti Ivan Krstitelj. Danas je ta priča gotovo zaboravljena, ali je ona bila najveći motiv za izgradnju crkve Svetog Mihovila u Lovincu.

Župna crkva Svetog Mihovila arhanđela izgrađena je 1704.godine.  Za prvog svećenika lovinačke župe 1708., pop Marko Mesić postavio je, Damjana Zdunu (plemeniti Zdunich), koji je 1744. izgradio čuvenu Zdunić kulu u Smokriću, danas najstariji sačuvani objekt na području općine Lovinac.

Crkva Svetog Mihovila građena je u baroknom stilu s visokim zvonikom. Unutrašnjost su joj krasila tri oltara, orgulje, strop oslikan freskama, ispovjedaonica, krstionica i propovjedaonica. U kamenom podu u lođi crkve nalazi se grobnica, koju narod smatra počivalištem popa Zdune, ali do danas nema nčvrstih dokaza koji to potvrđuju. Istraživanja su pokazala da se u njoj uz starije kosti, nalaze i kosti s kraja 19. ili početka 20. stoljeća. S lijeve strane ulaza, nalazi se kamena rimska urna koju su lokalni stanovnici donijeli s obližnjeg rimskog groblja, i koristili je kao škropionicu. To je vapnenačka žara visine 0,67 m, širine 0,64 m i dubine 0,66 m. Nad obrubljenim udubljenim natpisnim poljem nalazi se zabat s rozetom, u trokutastim umetcima lijevo i desno od zabata reljefi su dupina okrenutih prema dolje. Bočne površine žare su glatke. Posuda je dugačka 0,40 m, široka 0,41 m i duboka 0,24 m. Na žari je uklesan slijedeći natpis:

 

    DOBRIM DUŠAMA POKOJNIKA
    ANIJE RUFIN SEBI I GRATULI
    ŽENI SVOJOJ I AELIJU SKORPIONU SINU
    ZA ŽIVOTA SVOGA POSTAVI
    UMRLOMU OD GODINA 17

 

Vanjsko uređenje iz 19-tog stoljeća zamisao je župnika J. Pilepića, dok je unutarnje uređenje crkve Svetog Mihovila naručio župnik Juraj Ibler 1891. godine. Ibler je uredio krstionicu i propovjedaonicu, orgulje i postavio klupe. Na svodu crkve tada su naslikana 4 evanđelista, dok pokrajnja stijena pokazuje Izakovu žrtvu. Na svodu lođe bile su još tri slike koje su prikazivale razapetog Spasitelja, Blaženu Djevicu Mariju, dok je treća prikazivala Boga kako Mojsiju predaje 10 zapovijedi.
Nakon uređenja, crkva Svetog Mihovila, uvrštena je među najveće i najljepše u Lici. Crkva je uvrštena među zaštićene spomenike kulture Hrvatske.
 

Crkva Svetog Mihovila je tijekom Domovinskog rata prvi puta oštećena 15. rujna, a 24. rujna 1991. u potpunosti je razorena. Obnova crkve započela je 1998. godine, a završena je 1999. kada ju je 29. rujna, na dan Svetog Mihovila (narodni naziv: Miolja), blagoslovio dr. Antun Tamarut, Riječko-senjski nadbiskup.

Župi Svetog Mihovila pripada i kapelica Svetog Ante  sagrađena 1842. godine na vrhu brda Cvituša (665 m.n.v.), na ulazu u mjesto Lovinac. Kapelica je tijekom Domovinskog rata minirana i potpuno razrušena. Obnovljena je 1999., a blagoslovio ju je, 13. lipnja iste godine,  dr. Ivan Šporčić, generalni vikar Riječko-senjske nadbiskupije. Kapelica je tradicionalno hodočasničko mjesto lovinačkih stanovnika, na blagdan Svetog Ante 13-tog lipnja.

U središtu Lovinca 1936.god. izgrađena je kapelica posvećena Gospi Lurdskoj (Blažena Djevica Marija) koja je tijekom Domovinskog rata bila minirana. Obnovljena je 1999. godine.

Župi pripada i crkvica posvećena Svetom Franji Asiškom u Vraniku, koja je također razorena tijekom Domovinskog rata 1991. i obnovljena 1995. godine.

 

Priča o ukazanju Svetog Mihovila arhanđela i Svetog Ivana Krstitelja u Lovincu iz 1700. godine

Čudo u Lovincu! Tako stoji u pismu popa Marka Mesića, osloboditelja Like i Krbave od Turaka, koje je 23. rujna 1700. godine uputio iz Mušaluka senjsko-modruškom biskupu Martinu Brajkoviću. 12. rujna lovinački zapovjednik Stanislav Kovačević, njegova majka i brat Pavao imali su u svojoj kući slijedeće viđenje: pred njima su se pojavila dva muškarca, jedan stariji, s bradom odjeven u crni svećenički talar, i drugi, izgledom mlađi, zaogrnut zelenskatom odjećom. Mlađi im je kod prvog prikazanja sam govorio neka jave narodu da bolje svetkuju svećenike i sve što im oni kažu poslušaju, da grade crkve i ustrajno mole.

Kada je Stanislav to čuo, zapitao ih je tko su, a tada je mlađi nastavio (stariji te večeri nije govorio): «Ja sam Mihovil arhanđel, a ova kraj mene – pokaza na drugoga – Ivan Krstitelj». Nakon toga zapita da li je u tom tjednu neki zapovijedni blagdan, na što mu Stanislav odgovori da je u utorak blagdan Uzvišenja Svetog Križa. Na to mu Sveti Mihovil reče kako će tog dana doći k njima. To rekavši, obojica iščeznuše.

Sljedećeg danas, dok je obitelj napasala blago ponovno ih posjetiše ona dvojica. Mlađi odmah reče da je susret dogovoren za sutrašnji dan, ali im Bog da nalog da dođu što prije, kako bi mogli, idućeg dana, na Križevo, prenijeti poruku narodu. Domaćini odgovoriše da im ljudi neće povjerovati ako ne vide nekakav znak. Gosti će na to, da nisu ljudi vjerovali ni senjskom biskupu kada mu se ukazala Majka Božja, iako je to istina. A stariji će Pavlu: “Evo ti znaka na ruci”. Pavao je ruku držao pod odjećom i kada ju je izvukao, ona je bila oblivena krvlju. Pavao se na to prestraši, a stariji će mu: “Ne boj se, nego obriši ruku o travu I krv će se zaustaviti, ali će znak ostati još 15 dana.” Nakon toga iščeznuše, a sve je bilo kako su rekli.

Stanislav Kovačević otišao je s tom viješću popu Marku Mesiću, kod kojega je bio zapovijednik Like Rammschuessel. Rammschuessel je javio događaj svojim nadležnima,a Mesić piše svome biskupu.

Biskup Martin Brajković, kojemu se ukazala Majka Božja, uputio se osobno u Lovinac i poveo sa sobom kanonika Vuka Vlatkovića i bilježnika. Najprije su navratili popu Mesiću u Mušaluk, a onda zajedno otišli u Lovinac. 14. studenog 1700. ispitali su vidioce u kući Stanislava Kovačevića. Stanislav Kovačević sve je ponovio pod zakletvom, što su potrvrdili njegov brat Pavao i majka Konstancija, i time potvrdili sve što je pop Mesić pisao u svom pismu biskupu. Brajković je o svemu sastavio zapisnik na latinskom jeziku, a Manojlo Sladović to prereče na hrvatski jezik. 


Evo nekoliko originalnih navoda iz zapisnika: 

    Jedan od uljezavih tuđinah reče: Vi razgovarate među se o stvarih ovoga svijeta a kako bi svoju glavu i glotu prehranili, ja kako Boga častiti valja i za svoju dušu, o to ne razgovarate. Pametno je spominjati se o kućnih stvarih, ali je bolje Boga se i duše napozabiti.


Stanko navodi:

    Ja ga upitah: Smijem li u svetac proju sušiti i unašati? – na što mi onaj mlađi odgovori: Za to nas ne pitajte već svojega duhovnika, i što on rekne oba tom ostaje; ako vas zlo puti, njemu je grehota i sam će Bogu račun dati, ako li ga vi na posluhnete, vi ćete Bogu odgovarati.

    Prizvanik Pavel reče kao i prvašnji, nu još i to da je rekao gost mlađi: Da se Boga češće I zdravi I bolni molimo, da k maši idemo, ne da tamo kavgu zametnemo, blebećemo I drug druga pozdravljamo za iznos, veće da Boga u poniznosti častimo, da dajemo crkvam milostinju, osobito za duše u čistilištu, da zvonimo  u blagoslovljena zvona kad bliska I grmi I kad vidimo da se za nevrijeme spravlja, da je Bog htio svijet ognjem popalit radi nepravde, ai ga je Blažena Gospa umolila.
     

Kraj zapisnika biskupa Brajkovića nije se sačuvao, pa ne znamo što su sve spomenuti sveci poručili Lovinčanima. O čudu se po cijelom kraju dugo pričalo, a biskup i svećenici svojim zapisima pomogli su da se priča, barem djelomično, sačuva do današnjih dana.   

 

 

​Župa Svetog Roka

 

Župa Svetog Roka osnovana je 1790. godine, dok je crkva Svetog Roka izgrađena 1763. na mjestu nekadašnje srednjevijekovne crkve. Crkva je posvećena 1804. godine. Građena je donacijama uglednih svetoročana, dodatno ju je uredio 1824. god. barun i general Josip Vrkljan. Crkva je tijekom Domovinskog rata, kao i sve druge katoličke crkve na lovinačkom području, potpuno uništena. Obnovljena je 1999. kada ju je 16. kolovoza blagoslovio dr. Mile Bogović, tada pomoćni biskup Riječko-senjske nadbiskupije, a danas biskup Gospićko-senjske biskupije.

 

Sveti Rok zaštitnik je mjesta. Prema njegovu oltaru i mjesto je dobilo ime. U čast i slavu Svetoga Roka, svake godine 16. kolovoza, na spomendan, održava se velika svečanost (koja se u narodu zove: Rokovo).

 

 

​Župa Svete Marije Magdalene

 

Župa Svete Marije Magdalene osnovana je 1790. god. Drvena župna crkva Svete Marije Magdalene sagrađena je 1795. godine, dok je nova, jednobrodna crkva, u baroknom stilu s četvrtastim svetištem, podignuta 1811. godine.

Crkva je radi vremešnosti obnovljena 1969. godine, no početkom Domovinskog rata bila je potpuno uništena.

Obnovljenu crkvu blagoslovio je 15. studenog 1998. godine dr. Ivan Šporčić, generalni vikar Riječko-senjske nadbiskupije. Crkvu su darivali prijatelji iz Njemačke, a obnovila ju je Franjevačka provincija Presvetog otkupitelja. U obnovi crkve sudelovala su Ministarstva razvitka, useljeništva i obnove RH, Ministarstva kulture RH, Općina Lovinac i biskupija Rottenburg.

Sveta Marija Magdalena, uz Ričice, zaštitinica je i grada Gospića.
 

​Tradicijski običaji

Svadbeni običaji 

Kad se mladić i djevojka odluče vjenčati i dobiju roditeljski pristanak, slijedi razdoblje koje narod zove zagledačina. Najčešće na crkvenim sakupljanjima, uz prisustvo obje obitelji, mladić i djevojka se druže, upoznaju, plešu u kolima, a obitelji nastoje što više saznati jedni o drugima i upoznati se. To se uvijek odvijalo kod župne crkve u koji ide obitelj djevojke. U tim prilikama djevojke su oko vrata nosile dukate (ošujate), ali i druge ukrasne detalje, kao nagovještaj statusa obitelji i dokaza kakvu će dotu (miraz) donijeti. 

Dio svadbenog običaja kada momkova obitelj dolazi u prošnju, ali i kada djevojčina obitelj dolazi provjeriti u kakvu obitelj se njihova kćer udaje, zove se prljačina. 

Nakon zagledanja  i prljačine budući mladoženja, djevojci i njezinim roditeljima, najavljuje dolazak svog prijatelja zvanog ortak, koji, najčešće u subotu, odlazi u nagovor. Nakon pristanka djevojke i roditelja, slijedi i službena prošnja. 

U prošnju djevojke ide se srijedom ili subotom navečer, no najčešće blagdanom, kada je sigurno da će se djevojka odazvati i imati pristanak roditelja. U prošnju se nosi boca pića (najčešće rakija) koja se otvara kada se djevojka obeća, i jabuka djevojci. Kod imućnijih obitelji, umjesto jabuke, nosila se vitica (prsten). Otac obećanoj djevojci daje blagoslov (pristanak), svi se pozdravljaju, te momak izlazi van i puca iz kubure da selo zna kako je djevojka isprošena. Tada se dogovaraju detalji svadbe koja je, najčešće, tek nekoliko tjedana nakon prošnje. 

Već nekoliko dana nakon prošnje, zaručnici idu u svoju župnu crkvu na zapis. Na dvjema nedeljnim misama, prije vjenčanja, budući mladenci praćeni su djeverima. Buduća mlada daruje maramu i cvijet koju djeveri stavljaju na lijevu stranu i tako idu u crkvu. Svećenik s pridikaonice napovida i obznanjuje zajednici kako će se mladenci vjenčati. 

Dota i prćija nazivi su za miraz koj donosi mlada. Dota se odnosi na robu i druge predmete dok se izraz prćija odnosi na stoku koju donosi u mladoženjinu kuću. 

Vjenčanje je uvijek nedjeljom ili blagdanima, a obavlja se u župnoj crkvi u koju ide mladina obitelj. Svatovi su po mladu, do sredine 19. stoljeća odlazili na konjima, predvođeni barjaktarom, a nakon toga razdoblja uglavnom okićenom kočijom.

Rođenje djeteta

Rođenje djeteta bilo je jedno od najvećih veselja u ličkim obiteljima. Nekoliko tjedana prije poroda, buduća majka išla bi u crkvu na zavjet i obvezno je stalno nosila krunicu oko vrata, ali i druge sitnice, za obranu od uroka. Ukućani su ju štedili teških poslova i pazili na njezinu prehranu.

Slavlje samog rođenja obilježavalo se pucanjem iz kubure i čašćenjem svih gostiju i pridošlica rakijom šljivovicom.

Dijete je, po rođenju, uvijek bilo štićeno od uroka, odvajanjem u posebnu prostoriju, gdje je to bilo moguće, kako bi izbjeglo posjetitelje za čije oči se znalo da nose urok. Slično pravilo vrijedilo je i za majku djeteta, i to sve dok ne prođu krstitke. Već prve nedjelje po rođenju obavljalo se krštenje djeteta u župnoj crkvi.

Majka tek rođenog djeteta nije išla u crkvu šest tjedana nakon poroda, kada je dolazila na uvod pri čemu ju je svećenik blagoslovio i proveo oko oltara.

Iz davnih vremena održao se i običaj tzv. šišanog kumstva, odnosno običaj prvog šišanja djeteta.  Rezanje prve kose je bilo najčešće mjesec do dva nakon rođenja. Čuperak kose koji je odrezala šišana kuma roditelji djeteta čuvali su za gredom ili rogom iznad ognjišta tako da ga lako dohvati dim koji tjera uroke i druga zla, posebno dim koji nastaje pregaranjem Badnjaka na Badnju večer. 
 

Badnjak i Božić 

U lovinačkom kraju, kao i u drugim krajevima Like, Badnjak I Božić, uz Uskrs, najvažniji su blagdani koji dokazuju stoljetnu, usku, povezanost vjere i narodnih običaja.

Badnjak I Božić, tradicionalno se slave tri dana. Kuća se čisti i uređuje, pripremaju se razna jela i pića, uz strog post na dan uoči Božića, Badnjak, na kojeg se ide u župnu crkvu, na molitvu – ponoćku). Tradicionalna gostoljubivost lovinačkih stanovnika, posebno je bila naglašena u ove dane.

Priprema za slavlje počinje još 12. prosinca sjetvom žita za bor (pšenica koja do Božića izrase do 20 cm, a koja se kitila voćem i svijećama te opasivala trobojnicom – kurdelom).

Badnjak je bio dan strogog posta. Nije se smjelo jesti meso niti masnoće životinjskog porijekla. Za jelo bi se tradicionalno pripremao grah ili bakalar i začinjao biljnim uljem. Od mlijeka se nije postilo. Na Badnjak je cijela obitelj na okupu, na zajedničkoj večeri. Na pod se prostire slama i na slami se servira jelo. Uz jelo se pale svijeće i obvezno pije vino. Prije večere, domaćin kuće, vodi molitvu za: ukućane, za odsutne članove obitelji, za duše umrlih, za blago i ljetinu. Poslije završene molitve započinje svečana večera. Po završetku večere, svijeće su se gasile kruhom natopljenim u vinu, mladi odlaze na ponoću, a stariji pripremaju hranu za Božić.

Na prvi dan Božića, cijela obitelj je uvijek na okupu u vlastitom domu, dok su drugi i treći dan posvećeni susretima i gošćenju s rođacima i prijateljima. 

Poslije Božića, na Sveta Tri Kralja, svećenik blagosilja kuće.

Ličko prelo

Tradicionalan je način druženja stanovnika like posebno u dugim zimskim noćima. Žene su se večerima skupljale i kroz pjesmu i druženje čijale perje (pripremale perje za punjenje posteljine) ili češljale i prele vunu pripremajući ju za tkanje. Muškarci su se često znali pridružiti dolazeći s pjesmom i tamburicom. Ne tako davno, upravo na prelima upoznavali su se i družili mladi, pod budnim okom roditelja ili starijih rođaka. Ta mladalačka udvaranja narod je zvao komušanjem.
Poklade

To je uvijek bilo najveselije vrijeme u lovinačkom kraju I predstavljaju tri zadnja dana tzv. “mesojeđa” (nedjelja, ponedjeljak, utorak) a slave se danju I noću. Maskirani I neobično odjeveni momci I djevojke, prolazili bi po selu I nasmijavali okolno stanovništvo. 

U srijedu, iza Poklada, je prvi dan Velikog Posta, to je tzv. Čista srijeda, kojom započinje korizmeni post. Tada se prestaje jesti meso u svim danima izuzev nedjelje. Post traje 40 dana. Važni dani korizme su Gluha i Cvjetna nedjelja, Veliki četvrtak, petak i subota.

Uskrs

Uskrs se slavi na prvu nedjelju poslije prvog proljetnog punog mjeseca (dan proljetnog ekvinocija). Uskrs je najveći blagdan kršćanstva, bio je i najveći blagdan lovinačkog kraja, kada se okupljala obitelj i blagovala jela blagoslovljena na uskrsnoj misi. Najčešće se jela šunka, dok se uz nju obvezno pripremao i uskrsni kruh, koji je za tu prigodu bio posebno ukrašen različitim ornamentima. 

Gluha nedjelja je doba obustave veselja i vrijeme tišine.

Na Cvjetnu nedjelju, ujutro, u čistu, hladnu vodu stavljalo se lišće s cvijećem i time su se kasnije umivala djeca i ukućani.

Veliki petak je bio dan korote i žalosti.

Na Veliku subotu posvećivala se voda za krštenje i organiziralo se bdijenje. To se smatralo i najboljim doba krštenja ali i obnove zavjeta. Na misi se pali uskrsna vatra na bijeloj ili žutoj svijeći koja se blagosilja, ona je simbol uskrslog Isusa Krista, vatra se zatim prenosi među stanovnicima. Svijeća je bila ukrašena i slovima alfa i omega – što simbolizira ulogu Isusa Krista - početak i kraj svega, te križem na kojem je označeno pet Isusovih rana.

U lovinačkom kraju, školska djeca raznosila su vatru po kućama i zato su ih darivali šarenim jajima, što je za njih bilo posebno veselje. Šarena, tvrdo kuhana jaja ili u narodu zvana – pisanice, simbol su novog života.

U Lici je postojao i običaj stavljanja kuhanog i obijenog jaja u mravinjak, gdje bi mravi, svojom kiselinom, izveli jedinstvene ukrase po jajetu.