TURSKA KULA u Vraniku

Turci su u lovinački kraj prodirali više puta tijekom 15. stoljeća, pa sve do 1527. godine. Tada su konačno zaposjeli Liku kojom su vladali sve do 1689. godine kada su ih, konačnim ustankom koji je predvodio pop Marko Mesić pobijedile ličke krajiške postrojbe.
U lovinačkom kraju stalno su boravili samo u Starom gradu Lovincu i u Novak kuli, dok su ostale gradove razrušili. Jedini objekt koji su napravili tijekom razdoblja boravka u lovinačkom kraju je tzv. Turska kula u Vraniku ili ili kuća Marka Kovačevića «Markine». Objekt je vjerojatno bio vlasništvo turskih feudalaca kada su područja  Vranika i Gornje Ploče vjerojatno je imali status zijameta.
Više o razdoblju turske vladavine u lovinačkom kraju....  


ZDUNIĆ KULA u Smokriću

Idući prema Smokriću, s desne strane stoji ploča koja Vas usmjerava prema zaselku Zdunići i jedinstvenoj kulturno-povijesnoj znamenitosti našeg kraja – poznatu «Zdunić kulu».

To je ruševni objekt u kojem se još uvijek može vidjeti kako su naši stari nekada gradili i živjeli.

Kula Zduna spominje se kao «DAM ZDUNA 1744 ARCHLECHE 7CR» i povezuje se s imenom arhiđakona Damjana koji je došao u Lovinac za župnika 1708. godine, gdje je izgradio kulu, 1744. godine. Ta građevina, s puškarnicama u prizemlju i malim otvorima na katu, vjerno podsjeća na vremena turske opasnosti.

Predaja kaže da su kulu zidali primorski majstori koje je pop Zduna isplatio u zlatu, ali koje je netko opljačkao na putu preko Velebita. Za to je narod okrivio samog naručitelja radova.

Prema izgledu, kula je obnavljana, što svjedoči i kamen ugrađen iznad vrata podruma na kojemu, uklesana slova i brojke («DAM ZDUNA 1744»), stoje obrnuto. Taj podatak ukazuje na mogućnost da je kula podignuta još za turskog razdoblja, ali da su je 1744. godine, u starosti popa Zdune, obnavljali neuki ljudi, koji su svjesno ili iz nekog drugog razloga, kamen ugradili naopako.

Kamen je možda ugrađen kao spolij u noviju građevinu, a radnici su vjerojatno bili nepismeni, pa su ga iz neznanja okrenuli naopako.  

BUNARI I KAMENI PRIJELAZI PREKO SUVAJE

Područje Smokrića prepuno je vrijednih kamenih spomenika naše prošlosti. U tom području, najbolje se može vidjeti, kako se nekada živjelo u lovinačkom kraju. Stručnjaci još nisu utvrdili, ali se pretpostavlja da su još Rimljani, prije tisuću godina, tu izgradili kamene bunare u kojima je bilo pitke vode i za najdužih sušnih razdoblja.

Brojni su tu kameni mostići koje su vrijedni stanovnici kraja gradili iz kamena koji su našli u prirodi. Slagali su ih bez ikakva vezivnog materijala. Oni svjedoče o velikoj vještini majstora, a ljudi se njima i danas služe za prijelaz preko riječice Suvaje, kada njenim koritom teče voda u zimskim mjesecima.

Pokraj skretanja za Kiziće je i izuzetno zanimljiv bunar u živoj stijeni, Vrijace, za kojeg se nitko danas ne sjeća kada je napravljen. To je živa voda koja izvire iz jame duboke 8 metara.


KAMENI MOST, ŠTERNA I STARA ŠKOLA U SMOKRIĆU

Kamena cisterna u Smokriću bila je glavno sastajalište mještana. Još danas stanovnici pričaju kako su se na šterni najradije sastajali i plesalli kola. Cisterna je građena klesanim kamenom, a vijenac bunara isklesan je od jednog kamenog komada. Pokraj cisterne je i stari kameni most preko Suvaje, iz 18. stoljeća, koji je gradio najpoznatiji klesar iz kraja o kojem i danas ljudi pričaju kako nitko nikada nije nadmašio njegovo znanje i ljepotu zdanja koja je izgradio. Cisterna i kameni most na popisu su kulturne baštine Republike Hrvatske.











MLIN “TRAVIĆ” U LOVINCU

Mlin je izgrađen krajem 19, stoljeća i najljepši je mlin lovinačkog kraja, koji bi morao služiti i kao primjer mlinarskog graditeljstva. Nalazi se pokraj Travičkog mosta preko riječice Banice, u samom centru Lovinca. Mlin i most obnovili su sami stanovnici Lovinca kroz djelovanje nevladine udruge „Banica” iz Lovinca tijekom 2004/2005 godine, vrativši mu stari sjaj tradicijske arhitekture. Danas je jedna od najvećih turističkih atrakcija Lovinca.

 
“JOSETIN MLIN”  NA BAKOVCU

Nalazi se u podnožju planine Resnik koja je vulkanskog podrijetla i obiluje mnogobrojnim špiljama.

Legenda kaže da je ime «Bakovac» nastalo nakon što je krava hodala po putu iznad litice te ju je ugledao bak, što je ličko ime za bika. Bak je skočio na nju te su oboje pali s litice u jezero.

Put do mlinice Bakovac vodi po prekrasnom puteljku po rubu planine tako da s desne strane čitavim putem «puca» pogled na našu najljepšu planinu Velebit. S lijeve strane prolazi se poljima kadulje čija ljekovita svojstva su svima dobro poznata. Osim kadulje područje obiluje i drugim ljekovitim biljem poput: vrijeska, majčine dušice, trave Ive, šumske jagode, šipka, gloga, borovice, drijena. «Ljekoviti raj!»

Nakon petnaest minuta hoda po netaknutoj prirodi stiže se do kamene mlinice Bakovac, napravljene u drugoj polovici devetnaestog stoljeća, u kojoj se može prezentirati mljevenje žita, osim naravno ako se ne susretnemo s istim problemom koji je mučio i nekadašnje «poredovnike» mlina, a to je niski vodostaj.

Poredovnici su bili lokalni stanovnici koji su imali pravo mljevenja na mlinu. Mlinica se nalazila na općinskom zemljištu, ali su oni bili kao suvlasnici, jer su je oni i izgradili. O tome koliko često će netko mljeti, odlučivalo se na osnovi njihovog angažmana oko mlinice, tako da su neki «mlili po cili red», neki «po pola reda», a neki su «mlili po jednu četvrtinu reda». Redovi se računaju od izlaska do izlaska sunca, vidljivo ispred mlina, a mljelo se sve dane osim nedjelje, jer je taj dan mlin «svetkovao». Poredovnik je imao pravo mljeti samo na svome redu ili na drugom, uz pristanak drugog poredovnika, a redovi su bili nepromjenjivi. Neporedovnik je mogao samljeti samo uz dopuštenje nekog od poredovnika i to samo na njegovom redu. Ako je netko od poredovnika bio u svađi s poredovnikom koji dolazi iza njega, a dogodilo mu se da nije završio s mljevenjem do izlaska sunca, bio je dužan «zgrabiti žito ako to ovaj kojemu je nastupio red traži a ako neće, zna se, ustava u žlibu, a podigača u ruke pa onda oće bez pogovora». To je značilo da mu je poredovnik, kojega je red zatvorio dotok vode, u ruke je uzeo komad drveta koji je služio za podizanje mlinskog kamena i tako ga je istjerao iz mlina. To su bila neka od «nepisanih» pravila kojih su se pridržavali svi poredovnici.

Mlin je uništen u II. svjetskom ratu i obnovljen odmah nakon rata, bez promjene redosljeda poredovnika. Uništen je i u Domovinskom ratu te ga je 1996/1997.godine, obnovio lokalni stanovnik Josip Tomičić, zvani «Joseta». Zato se danas u narodu zove i «Josetin mlin».

Opis mlinice: napravljena je od kamena, krov je bio od slame raži, prag na ulazu je bio malo podignut da u slučaju poplave voda ne bi ulazila unutra. Iz istog razloga je bio i mali otvor unutar mlina na ulazu. Unutra se nalazi mučnica - korito u koje je padalo brašno. U mučnici je bila drvena lopatica kojom se vadilo brašno. Poredovnik je sjedio na desnom rubu mučnice tako da mu nije smetala svjetlost koja je dolazila od lampe iznad njega. Poredovnik je regulirao mljevenje. Morao je odrediti koliko će izvući ili uvući štiklje (kajle) koje se nalaze ispod kobilice na podu ispred mučnice. O tome je ovisilo kako će se okretati mlinski kamen. Na donjem mlinskom kamenu je bila na sredini paprica - komad željeza pomoću kojega se okretao gornji mlinski kamen. Mljevenje se, dakle, događalo između ta dva mlinska kamena. Pomoćni alat za podizanje mlinskog kamenja i ostalih težih dijelova zvao se podigača - drveni štap. Iznad mlinskog kamenja nalazio se koš u kojem je bio regulator, te «korice» iz kojeg je virilo čekalo - to je drveni štap koji je strugao, skakutao, po mlinskom kamenu. Čekalo je služilo kao pokazatelj da li se mlinski kamen dobro okreće. Oko mlinskog kamena nalazio se limeni obruč koji se zvao okoliš, a služio je da se brašno ne bi rasipalo uokolo.

Drvena konstrukcija ispred mlina, pomoću koje se usmjeravao tok vode, sastojala se od: glave - to su bila dva drvena stupića u koje se umetnula ustava. Ustava je služila za zaustavljanje dotoka vode. Voda je prolazila preko skele koja je bila na početku široka 78 cm a na kraju je bila uža te se preko žliba spuštala do mlinskog kola. Žlib je bio na kraju širok 20 cm. Visinska razlika gornjeg i donjeg dijela bila je 1,20 m.

Drveni djelovi radili su se od sladuna. Sladun je vrsta hrasta koji u vodi može trajati i stotinjak godina.  

Od mlinice dalje vodi put preko rijeke, te se uz rijeku, nakon cca 5 minuta dolazi do litice, ispod koje se nalazi smaragdno zeleno jezero Bakovac. Jezero je promjera 10 metara i dosta je duboko. Na desnoj strani, na dubini preko 6 metara, nalazi se izvor koji dolazi iz špilje koja ima ulazni otvor širok 2 do 3 metra. Izvor je toliko jak da na lijevoj strani jezera stvara vir promjera cca 3 metra i nikad ne presušuje.
 
„VRILO MUDROSTI” U SVETOM ROKU

Stalno vrelo u centru Svetog Roka, na putu prema staroj Alanskoj cesti preko Velebita. Stanovnici i danas pričaju brojne legende o nastanku njegova imena.

Jedna od najčešćih je i priča o vitezu koji se „napi vode gdje jabuke u nju padaju, odmori se i pobi Turke”. Legenda kaže da se neznani vitez odmarao i pio vodu na izvoru u Sv.Roku koji ljudi prozvaše Vrilo mudrosti, smatrajući ga središtem svijeta, a ljude koji tu vodu piju - mudrima.


Stariji Svetoročani rado spominju kako je vrelo uredio neimenovani austrijski inženjer 1830. i 1831. god. koji je tada radio na izgradnji ceste preko Velebita. Svoje djelo je poklonio Sv. Roku i u znak zahvalnosti i ljubavi prema jednoj svetoročanki koja ga je zadivila mudrošću i dobro pripremljenom hranom.

Treća priča vezana je, također, uz izgradnju ceste preko Velebita u doba vladavine Marije Terezije, a koja prolazi kraj današnjeg Vrila mudrosti. Legenda kaže da je samoj izgradnji znatno doprinio mladić čije ime nikome ni dan danas nije poznato. Jedino što ljudi znaju, ili su znali, jest da je mladić po zanimanju bio inženjer, ali inženjer čega  -ni to nisu znali. Nadalje, u blizini legendarnog vrila živjela je starica koju ljudi opisuju kao udovicu sa svojih stotinjak godina, izuzetno dobronamjerne  naravi i veselog duha. S obzirom da jemladi inženjer došao iz tko zna kojeg dijela zemlje, osjećao se usamljeno u novoj sredini te se starica znala sažaliti nad njim i nerijetko mu pružiti utočište i toplinu svog doma. Mladić oduševljen dobrotom starice, u znak velikog poštovanja izgradi Vrilo mudrosti koje će vječno podsjećati na velikodušnu staricu.

Četvrta priča kazuje kako je za vrijeme Austro-Ugarske, na području gradine, nedaleko od zaseoka Serdari, obitavala vojska Austro-Ugarske. Vojskom je zapovijedao vojskovođa kojeg su ljudi zvali Komandant. Legenda kaže da bi Komandant svaki dan znao slati svog kurira imenom Ivica, da mu konjem donose čiste vode sa vrila Mutiuk u blizini današnje Udbine. Kurir je svakodnevno odlazio svom nadređenom po vodu sve do jednog dana kad se desilo nešto što mu je olakšalo tu zadaću. Tog dana, kao i svakog prethodnog, kurir je opremio svog konja i krenuo na Udbinu. Tek nekoliko km udaljenih od gradine, prolazio je kraj malenog vrila na kojem je opazio vrlo mladu i privlačnu djevojku. Nije mogao ne zastati i popričao je s njom. Nakon samog upoznavanja djevojka ga je počela nagovarati da zahvati vode sa tog malenog izvora te da ne prevaljuje toliki put radi nekoliko kantica hladne i jednako dobre, ako ne i bolje, vode. Kurir se neko vrijeme nećkao, no zadivljen ljepotom djevojke odluči zahvatiti vode sa tog vrila. Za ono vrijeme koje je kurir trebao provesti putujući po vodu i nazad, to vrijeme je iskorištavao za očijukanje sa djevojkom sa vrila. U vrijeme kada je vojskovođa trebao dobiti vodu, kurir napuni kante zajedno sa djevojkom i odnese mu da se okrijepi. Komandant bijaše oduševljen vodom ne znajući da to nije voda sa njegovog uobičajenog izvora. I od tog dana kurir je svakog dana odlazio na djevojkino vrilo te ga po malenoj prijevari djevojka i mladić-kurir nazvaše “Vrilo mudrosti”.  

ALANSKA CESTA (MAJSTORICA)

Alanska cesta bila je žila kucavica lovinačkog kraja. Gradnja ceste povjerena je krajiškom majoru Josipu Gaetanu Kneziću (1786.-1848.) već priznatom graditelju. Gradnja je započela 1827. i trajala je sve do 04. listopada 1832. kada je svečano puštena u promet. Uz cestu i banas stoje brojne ruševine postaja i konačišta. Još uvijek je, na prijevoju, očuvan granični stup koji je dijelio područje Dalmacije i Hrvatske, jer je cesta imala i pogranično značenje. Lovinačkoj Općini pripada 12 km ove ceste.
Uredbom iz 1892. godine, na Alanskoj cesti, uvedena je i lička diližansa koju su ličani zvali «deležane», a sastojala se od četvero otvorenih kola  za ljeto i zatvorenih za zimu. Lička diližansa počela je prometovati 10. travnja 1892. i vozila je na liniiji Zagreb-Zadar, preko Malog Alana. Upravo je ona imala ključnu ulogu u gospodarskom razvoju lovinačkog kraja. Svoju važnost izgubila je izgradnjom željezničke pruge Zagreb - Split ,1925.

Radi Alanske ceste poštanski ured je iz Ličkog Cerja premješten 1832. premješten u Sveti Rok. Tada se otvara pošta i na Malom Alanu.
Danas je ova stara cesta preko Velebita jedna od najljepših panoramskih cesta Hrvatske koja vodi kroz srce Parka prirode Velebit i spaja Liku i Dalmaciju.